Prava revolucija!

U posljednjim danima veljače 1917. godine, imperatorica Aleksandra Fjodorovna je u svojem dnevniku prilično zlobno pretpostavila kako nitko od radnika i vojnika ne bi izašao na ulice da je vrijeme bilo uobičajeno loše. Međutim, malo je vjerojatno da bi radnici tvornice Putilova odgodili štrajk radi loše vremenske prognoze. Radnicima je još jednom prekipjelo radi plaće i radnog vremena – svoj zahtjev za povećanjem plaća su uputili u subotu, 18. veljače (po starom stilu), a radi tvrdoglavosti uprave gotovo postignuti kompromis se sljedećeg ponedjeljka pretvorio u opći štrajk koji je završio lock-out-om oko 36.000 radnika. 23. veljače Petrograd snalazi još jedna nevolja. Radi potreba fronta trpi željeznički prijevoz prema prijestolnici, pšenica sa sela ne stiže do grada na vrijeme te dolazi do nestašice hrane. Ministar unutrašnjih poslova Protopopov piše: „Na moj telefonski upit o tome što se događa, Balk [tadašnji gradonačelnik Petrograda, op.a.] mi je odgovorio da je stvar u tome što uz novinske patke da u glavnom gradu nema brašna danas pekare nisu na vrijeme ispekle kruh; narod je razgrabio kruh za jelo i zalihe i mnogi su ostali svojeg dijela kruha. To je izazvalo velike proteste i štrajk – spontani – bez dogovora i pripreme…“ Iako je večer 23. veljače bila relativno mirna i Protopopov se nadao da će se život u prijestolnici vratiti u normalu, sljedeći dan je pokazao da nemiri postaju sve intenzivniji. U Petrogradu i okolici se u to vrijeme nalazi oko 300.000 vojnika, većinom rezervista koji u prenapučenim vojarnama nervozno čekaju raspored na prve linije fronta. Za uniformiranog ruskog pisca Viktora Šklovskog, „…vojarne su postale ciglenim oborima u koje su neprekidnim nizom zelenih i crvenih papirića s pozivima nabijana stada ljudskog mesa.“ Reakcija vojske na nemire u početku nalikuje tragičnom scenariju iz 1905. godine. 25. listopada navečer manji vojni odred otvara paljbu na povorku na centralnoj gradskoj aveniji. Sljedećeg dana odred policijske konjice odlučuje paljbom rastjerati demonstrante na Katarininom kanalu (danas kanal Gribojedova). Nenaoružani civili padaju pod noge pripadnika Pavlovske regimente koji su se slučajno zatekli na mjestu demonstracije. Između policije i vojske već neko vrijeme tinja tihi animozitet, jer su djelatnici policije izuzeti iz vojne službe na frontu, radi čega ih vojnici prijezirno nazivaju faraonima. Pavlovska regimenta uzima demonstrante pod zaštitu i odgovara na policijsku vatru sa suprotne strane kanala. Sukob s policijom predstavlja čin pobune protiv vlasti, pa je pripadnicima Pavlovske regimente u najboljem interesu da stvar ode do kraja. Po povratku u kasarnu, oni započinju agitaciju u susjednim jedinicama. To nije posebno težak zadatak, jer je gotovo sva vojska već na ulicama. Nakon što im je 26. listopada zapovijeđeno da pucaju na demonstrante, vojnici rezervnog bataljona Volinske brigade ubijaju svojeg zapovjednika. Oficiri masovno bježe iz vojarni, njihove funkcije preuzimaju improvizirani vojnički komiteti. Oko 13:00 sati 27. veljače, otprilike 25.000 vojnika petrogradskog garnizona se nalazi u stanju pobune. Car Nikolaj II, koji se u tom trenutku nalazi na fronti, u očajničkom potezu naređuje rasformiranje Dume, ali zastupnici parlamenta ignoriraju naredbu i 27. veljače održavaju neformalnu sjednicu. To možda i nije bila najbolja ideja, jer se sjedište Dume u Tauridskom dvorcu uskoro našlo na putu plime desetina tisuća izmučenih, polugladnih i razdraženih ljudi nad čijim glavama se vijore transparenti i bjelasaju bajuneti. Vrijeme za isprazne fraze i verbalne obračune je prošlo. U salu Tauridskog dvorca u jednom trenutku utrčava zapovjednik straže parlamenta i isprekidanim glasom moli zastupnike za pomoć: u zgradu su provalili „nekakvi vojnici“, ranili njegovog zamjenika, dok je on sam jedva izvukao živu glavu. Vrijeme je za odgovor na prvo prokleto rusko pitanje: što činiti?

Demonstracija radnika u Petrogradu 27. veljače 1917. godine

Kerenski u pomoć

Kada je posljednjih dana veljače 1917. godine Petrograd zahvatila revolucija, malo tko je mogao pretpostaviti da će ulična stihija dopustiti jednom čovjeku da je zauzda. Aleksandar Fjodorovič Kerenski, odvjetnik rodom iz Simbirska koji je u svojoj nemirnoj mladosti bio povezan s vojnim krilom stranke Socijalista-revolucionara, a u sastavu IV. saziva parlamenta se našao kao predstavnik stranke koja bi se po usmjerenju mogla nazvati laburističkom, prvi se usudio nazvati revoluciju svršenim činom i bez okolišanja javno demonstrirao spremnost služiti budućem društvenom poretku. 27. veljače, na vrhuncu radničke i vojničke pobune u Petrogradu, Kerenski je ustao sa svoje zastupničke stolice i preuzeo odgovornost koju nitko zdrav ne bi prihvatio. Malo tko bi u trijeznom stanju izašao pred bijesnu, gladnu i naoružanu masu natjeranu u očaj siromaštvom i mogućnošću pogibije na fronti; još manje ljudi bi se u takvim okolnostima primilo provođenja ideje demokracije oko koje su se u Rusiji već više stoljeća lomila koplja, a znalo se i ozbiljno zapucati. Kerenski je u prvim danima revolucije ostavio dojam čovjeka spremnog rizikovati život kako bi spasio što se spasiti da, pa su čak i izlizane fraze poput „samo preko mojeg mrtvog tijela“ iz njegovih ustiju zvučale toliko uvjerljivo da su zaustavljale mase oboružane slijepim bijesom. Kerenski je nastupao u sali punoj razjarenih vojnika Semjonovske regimente, proveo je bivšeg ministra unutarnjih poslova Protopopova kroz divlju gomilu koja ga je bila spremna rastrgati golim rukama, neposredno stavljajući svoj autoritet na kušnju i život na kocku; povukao je nevidljivu liniju pred vojnicima koji su već strgnuli dio odjeće i oznake činova s bivšeg vojnog ministra Suhomlinova – ovaj je bježao po hodnicima Tauridskog dvorca i činilo se da mu je sudbina zapečaćena dok u jednom iz hodnika nije naletio na Kerenskog koji ga je uzeo pod svoju zaštitu. Vojnici su zastali, nisu prestupili preko nevidljive linije. Bila je to čarolija Kerenskog, i u tim danima je on bio jedini koji ju je posjedovao. Da u tom pothvatu nije napravio dva očigledna propusta, povijest bi mu bila prisiljena pripisati upravo mistične moći.

Propust Kerenskog broj 1: dajte ljudima da vladaju sami sobom da se mi ne moramo s tim gnjaviti (osnivanje radničkih i vojničkih savjeta)

U atmosferi na rubu panike, dok na ulicama Petrograda nestaju posljednji tragovi reda i mira, Aleksandar Kerenski izlazi na balkon Tauridskog dvorca i pred tisućama ljudi krikom proglašava dvorac centrom revolucionarnog pokreta, a vojnike ispred dvorca prvom revolucionarnom stražom. Taj časni status je bio kratkog vijeka, jer je vojnike masa jednostavno pomela pred sobom i nagurala u hodnike dvorca. U sali parlamenta neki zastupnici tiho plaču, neki vode žučne rasprave, masa naroda se gura, ulazi i izlazi iz dvorca bez nekog jasnog cilja, dolaze ljudi s važnim ili manje važnim pozicijama u vladi, vojsci i ostalim institucijama, sve se giba nervozno i neodređeno. Nitko od zastupnika nije imao pojma tko bi trebao vladati i zašto, s kojim ciljem i koje su prve izjave i mjere koje će poduzeti. Parlament ishitreno izabire sastav takozvanog „Privremenog komiteta“ s nemogućim mandatom uvođenja reda u glavni grad, nakon čega većina zastupnika pere ruke od odgovornosti za daljnji razvoj situacije. Nakon urlanja pred nervoznim masama i iscrpljujućih rasprava sa zastupnicima u vezi budućih koraka, izmoreni Kerenski oko tri sata popodne sjeda na klupu u hodniku dvorca i naslanja se laktovima na koljena. Dok praznim pogledom bulji pred svoje noge, prilazi mu predsjednik Dume Mihail Rodzjanko i prenosi molbu jednog od zastupnika za oslobađanje jedne prostorije kako bi Petrogradski savjet radnika imao prostor za svoj rad. Rodzjanko je vidljivo zabrinut i nije siguran kakve će to imati posljedice.

Da je u tom trenutku malo bolje promislio, Kerenski bi vjerojatno shvatio kako je prerano da razni neprovjereni tipovi počnu stvarati paralelnu hijerarhiju vlasti u uvjetima kada nema jasnog zakona koji definira njihove ovlasti. Umoran i opijen nepreglednom slobodom koja se odjednom ukazala pred njegovom domovinom, on se gotovo razveselio što su ljudi spremni preuzeti odgovornost za svoju sudbinu. Stoga je odgovorio Rodzjanku da pružanje ruke savjetima nije ništa strašno, jer ionako netko mora upravljati radnicima. Prvi predsjednik Izvršnog komiteta Savjeta je menjševik s postojano preplašenim izrazom lica Nikolaj Čhiidze, a za njegovog zamjenika je izabran Kerenski. Predstavnici boljševika su isprva ignorirali osnivanje Savjeta, ali su mu se do kraja dana ipak pridružili. Već 28. veljače boljševici predlažu da sve vojne jedinice petrogradskog okruga pošalju svoje zastupnike u Savjet, nakon čega dvije trećine Savjeta čine vojnici. Petrogradski savjet uskoro izdaje Naredbu broj 1, prema kojoj kontrola nad naoružanjem jedinica petrogradskog garnizona prelazi u nadležnost izbornih vojnih komiteta. Upitan za mišljenje o ideji vojničkog samoupravljanja, predsjednik Savjeta Čhiidze shrvanim glasom odgovara: „Uopće, sve je propalo. Samo čudo nas može spasiti.

Sastav privremenog komiteta ruske Dume, koji se ubrzo pretvorio u Privremenu vladu

Paralelno s glasnim stupanjem Petrogradskog savjeta na političku scenu, odvijala se teško objašnjiva kapitulacija parlamenta. Zakonodavno tijelo koje se godinama deklarativno zauzimalo za proširenje svojih ovlasti je u trenutku pada monarhije bacilo ručnik u ring i bojažljivo delegiralo svoje ovlasti Privremenoj vladi koja je 1. ožujka formirana na osnovi sastava Privremenog komiteta. Izglasavanje sastava Privremene vlade u parlamentu je predstavljalo klasičan slučaj prebacivanja političke odgovornosti u trenutku kada je pozicija parlamentarnog zastupnika prestala biti ugodnom sinekurom. U tom smislu posebno ironičnim zvuči naslov u dnevnim novinama „Jutro Rusije“ koji je pozdravio revoluciju riječima „Živjela oslobođena Rusija – živjelo narodno predstavništvo“ (današnjeg čitatelja bi iznenadilo kako je velika površina petrogradskih naslovnica iz tog vremena bez obzira na dramatična zbivanja bila posvećena reklamama). Bez stalne podrške parlamentarne većine, Privremena vlada se našla u tek nešto boljem položaju nego kabinet carskih ministara, koji su se nakon posljednje sjednice održane u večer 27. veljače rezignirano razišli kućama. Zastupnici su potrošili znatne volumene zraka i tinte na filozofiranje o istinskoj odgovornosti Dume, pa su tako neki monarhisti došli do kukavičkog zaključka kako parlament u Ruskoj imperiji ima tek ulogu „zakonopisca“ koja nije usporediva sa standardima parlamentarnih demokracija zapadne Europe te se sukladno tome od nje ne može očekivati da preuzme odgovornost za izvršnu vlast. Moglo se čuti i mišljenje kako partije u Rusiji nikada nisu bile zamišljene kao sredstvo za dolazak na vlast, već kao instituti za podržavanje određene ideološke platforme. Bilo kako bilo, nakon izbora prve ruske vlade koja se s određenom rezervom mogla nazvati demokratskom, ruski parlament se oprostio od političke aktivnosti. Za Premijera vlade je izabran glomazni knez Lvov, redoviti dumski zastupnik blizak stranci Kadeta, predsjednik Glavnog komiteta zemskih i gradskih saveza za opskrbu armije čiji su humanitarni rad, gusti brkovi i brada zahtijevali poštovanje. Kerenskom je dodijeljen portfelj Ministra pravosuđa. Imenovanje Lvova na mjesto Premijera pokazuje kako je dinamika Februarske revolucije u parlamentu bila sasvim drugačija od one na ulici: Lvov je bio progresivni, ali svejedno tipični predstavnik veleposjedničke klase kojemu je u Imperiji dvaput nuđeno ministarsko mjesto – jednom u vladi Premijera Vittea, a drugi put u Stolipinovom kabinetu. Međutim, tolerancija prema režimskim političarima ni u kojem slučaju ne znači da će se u novom poretku pronaći mjesto za imperatora Nikolaja.

Nježno nagovaranje cara na abdikaciju

Nakon primitka vijesti o demonstraciji u glavnom gradu koja je izmakla kontroli, Nikolaj II. napušta glavni štab armije i upućuje se prema Petrogradu. Nikolaj ima tek maglovitu predodžbu o razmjerima katastrofe u prijestolnici, ali stvari postaju jasnije kada je njegov vlak zaustavljen oko dvjesto kilometara od glavnog grada jer su pobunjenici zauzeli dvije stanice na putu prema Carskom selu, boravištu imperatorske obitelji pored Petrograda. Proboj nije moguć te car naređuje povratak u Pskov, gdje se nalazi vojni štab sjevernog fronta. Tamo se putem telefona savjetuje s generalima i predsjednikom Dume Rodzjankom. Ovi iznose neke komplicirane teorije o mogućnosti da car ostane u svojoj fotelji, ali da preda izvršnu vlast ministrima. Nikolaj u razgovoru jasno daje do znanja da ne razumije koncept vlasti u kojem bi on formalno bio car, a ministri bi upravljali zemljom. On je „odgovoran pred Bogom i Rusijom i za sve što će se dogoditi nije bitno jesu li ministri odgovorni Dumi ili ne.“ Nikolaj je proročanski upozorio: „Ti ljudi, koji će ući u prvu narodnu vladu, nemaju nikakvog iskustva u vladanju te se pod težinom vlasti neće moći nositi sa svojim zadatkom.“ Među generalima koji uvjeravaju Nikolaja da je došlo vrijeme za abdikaciju su i ranije spomenuti general Aleksej Brusilov te zapovjednik sjevernog fronta general Nikolaj Ruzski. Prema nekim svjedočanstvima, Ruzski je čak fizički prisiljavao Nikolaja da potpiše abdikaciju. Ukoliko je to točno, njegova smrt od boljševičkog noža nakon što je 1918. godine odbio prijeći u redove Crvene armije je obojana nježnim tonom ironije.

Uslijedila je nova runda savjetovanja s generalima na fronti i pratećim osobljem te je na kraju Nikolaj odlučio abdicirati u korist svojeg sina. Pripremljena su dva telegrama koja su o tome imala obavijestiti predsjednika Dume Rodzjanka i vrhovnog zapovjednika armije generala Aleksejeva, ali ta dva telegrama nikad nisu poslana jer je Nikolaj obaviješten da stižu predstavnici Dume Vasilij Šuljgin i Aleksandar Gučkov, koji su tajno napustili Petrograd radi pregovora s carem o abdikaciji. Čekajući njihov dolazak, Nikolaj se konzultira s doktorom o zdravlju svojeg sina te saznaje da Aleksej radi hemofilije vjerojatno neće doživjeti punoljetnost. Stižu Šuljgin i Gučkov, s knedlama u grlu recitiraju svoj izvještaj o stanju u Petrogradu, širenju nemira i prelasku vojske na stranu Privremene vlade. Nikolaj ih iznenađuje izjavom da se odriče krune u korist svojeg brata, velikog kneza Mihaila Aleksandroviča. Iako zakon nije predviđao takvu mogućnost, predstavnici Dume prihvaćaju prijedlog i zajedno s carem sastavljaju tekst abdikacije. 2. ožujka 1917. godine u 23 sata i 40 minuta, Nikolaj Aleksandrovič Romanov se odrekao krune ruskog imperatora. Posljednji zapis u njegovom dnevniku za taj dan je glasio: „Posvuda je izdaja, kukavičluk i prevara.

3. ožujka u šest sati ujutro, Ministar pravosuđa Kerenski okreće broj rezidencije kneza Putjatina u centru grada, gdje je boravio veliki knez Mihail Aleksandrovič. Kerenski najavljuje dolazak ministara Privremene vlade radi diskusije o nasljeđivanju krune, koja počinje oko deset sati ujutro. Mihail Aleksandrovič pristupa pitanju analitički i uskoro upada u beskonačnu petlju: smatrajući kako čin abdikacije Nikolaja nije zakonit, on ne može niti prihvatiti niti odbaciti krunu. Na kraju trosatnog savjetovanja, Mihail odluku o svojoj ulozi prebacuje na buduću ustavotvornu skupštinu. Sastavljen je odgovarajući manifest s pozivom građanima da podrže Privremenu vladu, kojeg Mihail potpisuje kao privatna osoba. Krajnje je nezahvalno čitati tuđe misli, ali Kerenski je u tom trenutku vjerojatno bio siguran kako Rusija više nikada neće iskusiti autoritarnu vlast.

Dobrodošlica za agente kaosa

U veljači 1917. godine, kao i mnogo godina prije toga, Lenjin je umoran i ozlovoljen. Kopa po literaturi u knjižnici u Zürichu i živi život prognanog emigranta i političkog teoretičara osrednje važnosti. Njegov dom izgleda poput brloga; njegova supruga Nadježda Krupskaja nije naročito vična održavanju reda u kući. Lenjin moli švicarske vlasti da mu produže boravišnu dozvolu i u međuvremenu vjerno pohađa razne skupove socijalista poput fanatičnog sljedbenika neke opskurne religije. Frustracija izbija na površinu kada nekoliko tjedana prije februarskih zbivanja u Petrogradu izjavljuje kako njegova generacija najvjerojatnije neće svjedočiti socijalističkoj revoluciji. Vijest o abdikaciji cara ga je potpuno zatekla. Lenjin bi se vrlo rado ubacio u petrogradski festival govornika, ali države oko Švicarske su aktivne učesnice u ratu protiv Rusije te je put prema Petrogradu otežan. U pomoć stiže njemačka vlada, kojoj je u interesu dodatno zakomplicirati stanje u Rusiji ubacivanjem radikalnih političkih elemenata. Počinje se odvijati scenarij političke diverzije zamišljen još početkom rata, kada su njemački veleposlanik u Turskoj Hans Freiherr von Wangenheim (poznat po javno izraženom razumijevanju za turski masakr nad Armencima) i suradnik njemačkog ministarstva unutarnjih poslova Aleksander Parvus (koji je stekao bogatstvo na trgovini oružjem za vrijeme Balkanskog rata te je vodio uhodane trgovinske poslove s Rusijom) objasnili njemačkim vlastima tko je Lenjin (jer on, za razliku od više navedene gospode, nije imao apsolutno nikakve reference) i zašto ga treba poslati u Rusiju. Nakon primitka vijesti o padu ruske monarhije, njemačko Ministarstvo vanjskih poslova uz suglasnost samog cara Wilhelma odlučuje prebaciti ruske revolucionare iz Švicarske u Petrograd zajedno s novčanom donacijom za vođenje antiratne propagande. Eksplozivni teret je dostavljen u Petrograd preko Finske, u vagonu koji je proglašen ekstra-teritorijalnim kako bi osigurao sterilizirani prolazak građana države s kojom je Njemačka u ratu preko njenog teritorija. Radi točnog iznošenja činjenica, nije se radilo o jednom, već o dva vlaka sa statusom diplomatske pošte, s ukupno 159 revolucionara od kojih nisu svi bili boljševici. Sponzorsvo se nije sastojalo samo od jednokratne isplate, već i od tri milijuna njemačkih maraka u zlatu za svaki mjesec podrivačke aktivnosti. Nijemcima nije bilo bitno radi li se tu o boljševicima, menjševicima, lijevim Eserima ili samom crnom đavolu.

Nakon deset godina života u emigraciji, Lenjin 3. travnja 1917. godine stiže na Finski kolodvor u Petrogradu. Ugledavši počasnu stražu na peronu, Lenjin se preplašio da će odmah po izlasku iz vagona biti uhapšen. Općenito, taj čovjek je često umišljao da će ga uhapsiti, objesiti ili prebiti: dijelom se radilo o njegovom intimnom strahu od nasilja, a dijelom o umišljenoj važnosti svojeg lika i djela. Nakon što je shvatio da se radi o prijateljskom dočeku, Lenjin istog časa prilično nezahvalno počinje s urlanjem o tome kako će imperijalistički rat prerasti u građanski rat u čitavoj Europi. Po izlasku iz kolodvora, Lenjin se penje na oklopno vozilo i nastavlja s bijesnom retorikom. Zapovjednik prisutnog mornaričkog odreda Maksimov, koji je pozvao Lenjina da se popne na oklopno vozilo i održi govor, sljedećeg dana saznaje za njemačku podršku Lenjinu te u ime mornara Baltičke flote upućuje ispriku sljedećeg sadržaja: „…izražavamo duboko žaljenje radi njegovog dočeka u Petrogradu. Da smo znali, umjesto ura bismo rekli marš odavde, vraćajte se u zemlju kroz koju ste prošli.“ Ovdje je potrebno objasniti radi čega je doček jednog relativno beznačajnog igrača iz drugog reda političkih aktivista bio tako masovan: većina ljudi pred Finskim kolodvorom u Petrogradu nije došla da bi slušala Lenjina, već da bi konzumirala besplatno pivo koje se tom prilikom nudilo prisutnima. Ideja svečanog dočeka boljševika je nastala u glavi menjševika Nikolaja Čhiidzea, prvog predsjednika Petrogradskog savjeta radničkih i vojnih deputata, koji je smatrao kako bi u kritičnom trenutku za naciju bilo lijepo demonstrirati jedinstvo svih demokratskih stranaka. Jedinstvo političkih stranaka je ideja koja stoji u direktnoj suprotnosti s boljševizmom.

Lenjin u Rusiji nije bio više od desetljeća, pa sukladno tome nije niti mogao imati značajan politički kapital. Njegovi pozivi na pretvaranje buržoaske revolucije u socijalističku su izazivali nelagodu i kod mnogih socijalista

U vladajućim krugovima se po primitku vijesti o povratku Lenjina mogla osjetiti određena doza nelagode. Vladimir Nabokov u svojim memoarima navodi kako je Ministar vanjskih poslova Privremene vlade Pavel Miljukov izrazio negodovanje radi nesmetanog povratka podrivačkih elemenata kojima suradnja s njemačkim vlastima očigledno nije stvarala nikakve moralne probleme. Ministri Privremene vlade nisu pronašli formalan razlog za zabranu Lenjinovog povratka, tim više što su svi politički prijestupnici amnestirani nakon Februarske revolucije. Stoga je nakon dočeka Lenjin s pratnjom nesmetano produžio do vile balerine Matilde Kšesinske, gdje su nakon Februarske revolucije zasjeli vojnici iz automehaničarske radionice oklopne divizije. Kšesinska je bila poznata po svojim romantičnim odnosima s mladim prijestolonasljednikom Nikolajem II., kao i s još dvojicom članova šire imperatorske obitelji. Njene veze s osobama plemenite krvi su joj omogućile da se okuša u lobiranju za račun proizvođača streljiva u vrijeme rata, što sigurno nije izazvalo simpatije među pripadnicima oklopne divizije koji su je izbacili iz njenog doma u Petrogradu te za sobom uskoro dovukli Centralni komitet boljševičke frakcije partije RSDRP i redakcije novina „Vojnička pravda“ i „Pravda,“ koja se u ožujku 1917. godine nakon pet godina izdavanja u inozemstvu počela štampati u Petrogradu. Živa izdavačka djelatnost je jedan od posrednih dokaza da je boljševicima nakon travnja 1917. godine odnekud počeo stizati priličan novac. „Pravda“ je kao glavni partijski list u ožujku 1917. godine imala tek oko 8 tisuća pretplatnika te je jedva spajala kraj s krajem, a donacija Maksima Gorkog u iznosu od tri tisuće rubalja je gotovo trostruko nadmašila ukupne partijske prihode za dva prethodna mjeseca. Već u travnju boljševici izdaju čak 17 dnevnih novina s ukupnom tiražom od 320 tisuća primjeraka, a do ljeta broj dnevnih novina pod uredničkom palicom boljševika raste do 41. Pored toga, u ljeto 1917. godine se kod boljševika našlo 260.000 rubalja za kupnju tipografije. Tiraža „Pravde“ je udeseterostručena, a boljševička tipografija je uz dnevne novine svakog dana izbacivala i oko 350.000 plakata i pamfleta. Kako bi se medijska moć boljševika stavila u odgovarajuću perspektivu, potrebno je navesti kako je u Ruskoj imperiji u periodu između 1900. i 1916. godine izlazilo više od 14 tisuća štampanih izdanja, od čega je više od šest tisuća otpadalo na Petrograd i Moskvu.

Lenjin će upravo u vili Kšesinske oglasiti svoje „Aprilske teze“ prisutnim boljševicima koji su ostali nemalo iznenađeni njegovim vizijama budućnosti i uznemireni Lenjinovim zajedljivim podbadanjem političkih protivnika. Aprilske teze su pretočene u članak „O zadacima proletarijata u ovoj revoluciji“ objavljen u „Pravdi“ 7. travnja 1917. godine, koji predstavlja klasično djelo žanra političkog horora. Prije nego što se zemlja oporavila od februarskih nereda i pada monarhije, Lenjin poziva na nepovjerenje Privremenoj vladi, predaju vlasti iz ruku buržoazije u ruke proletarijata i seljaka te osnivanje republike Savjeta radničkih i seljačkih predstavnika. Lenjin je protiv pljačkaškog rata, ali nema ništa protiv guranja proletarijata u revolucionarni klasni rat. Sve protuargumente svojih kritičara Lenjin obrađuje dodavanjem zajedljivih primjedbi poput „ma nemojte,“ „pazite ovo:“ ili histerične interpunkcije koja bi trebala istaknuti skandaloznu glupost njegovih protivnika (!!!). Na primjer, Lenjin s afektiranom nevjericom ističe kako mu protivnici pripisuju stav „kao da sam ja protiv što bržeg saziva osnivačke skupštine!!!“ Dok nije jasno da li je Lenjin zaista bio za sazivanje osnivačke skupštine, kasniji razvoj događaja je pokazao kako je u svakom slučaju bio za njeno raspuštanje nakon što je njegova partija dobila tek oko 25 posto glasova na izborima krajem 1917. godine. Lenjin piše kao neurozni cinik, licemjer i slabić. Svoje ideološke protivnike odvlači u duboko more gdje ih povlači za nogavice i davi valovima demagogije i dijalektičkog materijalizma. Njegovi argumenti u najboljem slučaju predstavljaju školski primjer sofistike, a često spadaju u onu fantastičnu kategoriju „čak niti krivo“. Na primjer, evo kako se Lenjin obračunava s ocem ruskog marksizma Plehanovim: „G-din Plehanov je u svojim novinama nazvao moj govor „buncanjem“. Vrlo dobro, gospodine Plehanov! Ali pogledajte kako ste nezgrapni, nespretni i tupi u svojoj polemici. Ako sam ja dva sata buncao, kako su „buncanje“ trpjele stotine slušatelja? Dalje. Zašto su Vaše novine posvetile čitav stupac da bi izložile „buncanje“? Grbavo, sasvim grbavo.“ Nije čudno da se Lenjin okomio na Plehanova, jer je vodeći ruski teoretičar marksizma prilično točno ocijenio njegov karakter. U jednom od „Pisama savjesnim radnicima“ iz 1914. godine, Plehanov karakterizira Lenjina kao nepopravljivog sektanta koji „u prvi plan ne gura ono što njegovu frakciju objedinjuje s drugom frakcijom… već ono što je od nje razdvaja.“ Ono što najviše uznemiruje u Lenjinovim Aprilskim tezama je sitničavost čovjeka koji u popis zadataka proletarijata, sudbonosni dokument za budućnost društva, ubacuje osobni obračun sa svojim neistomišljenicima. Lenjin zna da mu se neće ništa dogoditi. On djeluje u uvjetima potpune slobode govora osigurane od strane privremene Vlade i tadašnjeg Ministra pravosuđa Aleksandra Kerenskog te napada ljude koji istupaju za suzdržanost. Ovdje je interesatno primjetiti da se Lenjin u svojoj karijeri nikada nije otvoreno obrušio na ljude od kojih mu je prijetila istinska opasnost, sve do pisma Staljinu povodom divljačkog bezobrazluka s kojim se budući diktator ponio prema njegovoj supruzi Nadježdi Krupskoj.

Travanjski neredi: kraj medenog mjeseca

Od trenutka kada je Petrogradski savjet radničkih i vojnih deputata 1. ožujka izdao svoju prvu naredbu kojom se vlast u vojnim jedinicama predaje vojnim komitetima, u vojsci vlada kaos. Po gradu jašu, voze se, tumaraju naoružane grupe vojnika, pljačkaju, hapse i ubijaju oficire. Ideja Petrogradskog savjeta je da vojnici sami biraju oficire i glasanjem odlučuju hoće li ići na front ili ne, hoće li krenuti u napad ili se povući. Apsurdna situacija je tim gora iz razloga što petrogradski garnizon radi svojeg nastupa u ratu nosi naziv „petrogradsko bježeće društvo“. Nevolje s vojskom će se zaoštriti tijekom ljeta i jeseni 1917. godine, što će natjerati mnoge da se zapitaju gdje je zapelo s projektom sazivanja ustavotvorne skupštine koja je na osnovi općeg i jednakog biračkog prava trebala postaviti čvrste institucionalne temelje nove republike.

Privremena vlada je 25. ožujka donijela odluku o osnivanju posebnog savjeta za razradu izbornog zakona, ali je stvar zapela na Petrogradskom savjetu radničkih i vojnih deputata koji je otezao s izdavanjem mišljenja o potrebnom broju predstavnika Savjeta iz raznih demokratskih organizacija. Sastavljen od predstavnika proletarijata i nižih činova armije, Petrogradski savjet se prema buržoaskoj vladi Premijera Lvova odnosio s jedva suspregnutim prijezirom. Bacanje otvorenog izazova Privremenoj vladi odmah nakon revolucije bi u javnosti zasigurno bilo protumačeno kao politička svinjarija, pa je petrogradski Savjet prvog dana rada izjavio mlaku podršku Privremenoj vladi „u mjeri u kojoj će ispunjavati oglašeni politički program“. Od tog trenutka je Privremena vlada bila prisiljena plesati nespretan politički ples bez pravila s Petrogradskim savjetom, pritom dobro pazeći da ne stane na prste nestrpljivom partneru. A partner je zaista bio u stanju nekakvog nervnog rastrojstva: Izvršni komitet petrogradskog Savjeta je zasjedao svakodnevno od jednog sata popodne do kasne noći, naprežući živce svojih članova beskonačnim raspravama i konzerviranom hranom posluženom bez pribora za jelo.

Zasjedanje Petrogradskog savjeta radničkih i vojnih deputata u travnju 1917. godine. Osnivanjem savjeta radničkih i vojnih deputata širom Rusije stvoreno je neodrživo dvovlašće savjeta i Privremene vlade

U kabinetu Privremene vlade u Marijinskom dvorcu situacija nije bila puno bolja. Vladimir Nabokov, koji je kao pisar prisustvovao svim sjednicama Vlade, prisjećao se kako je Vlada prečesto gubila ogromnu energiju na sitnicama koje su za većinu ministara predstavljale potpunu nepoznanicu te se na sjednicama često moglo uhvatiti iscrpljene ministre na spavanju. Bitnija politička pitanja su bila preteška i za ljude u najboljoj formi. Ministar vanjskih poslova Pavel Miljukov je bio u posebno teškoj situaciji, pošto je na vanjskopolitičkom planu morao pružati garancije ruskog sudjelovanja u ratu na način koji neće razbjesniti razuzdane vojne jedinice u Petrogradu. Istovremeno je osobno smatrao kako bi radi humanitarnih ideala internacionalnog socijalizma bilo glupo odustati od za Rusiju najprivlačnijeg teritorijalnog trofeja, morskih prolaza Bospora i Dardanela. Iako je Privremena vlada još u ožujku obavijestila javnost da planira nastaviti rat do pobjede, nakon što je objavljena informacija da je Miljukov sredinom travnja poslao poruku saveznicima kako Rusija namjerava ispuniti sve obveze iz savezničkog dogovora te nema nikakvu namjeru izaći iz rata, na ulicama Petrograda su ponovno buknuli nasilni protesti. Petrogradski savjet radničkih i vojnih deputata je smatrao kako Ministar vanjskih poslova nije dovoljno naglasio odbijanje bilo kakvih aneksija i kontribucija nakon rata, pa se iz Tauridskog dvorca po petrogradskim vojarnama razmilila masa agitatora koja je na ulice izvela zlokobne mase s plakatima „Mir bez aneksije i kontribucije!“ „Sva vlast Savjetima!“ i „Dolje imperijalisti u Privremenoj vladi!“ Boljševici ruju u pozadini, nastojeći se ne isticati previše za slučaj da neredi završe loše po demonstrante. Njihovi predstavnici u Petrogradskom savjetu su još uvijek u beznadežnoj manjini, ali već razvijaju direktne kanale za agitaciju u vojsci i štampaju pozive na „revolucionarno bratimljenje“ na frontu, što čak i Izvršni komitet Petrogradskog savjeta smatra pretjeranim.

General Lavr Kornilov, tadašnji zapovijednik Petrogradskog vojnog okruga, nailazi na demonstrativni neposluh prilikom izdavanja zapovijedi za rasčišćavanje ulica, ali drugog dana prosvjeda broj vojnih jedinica na strani Privremene vlade ipak nadmašuje broj neodlučnih protestanata te dolazi do nelagodnog primirja. Petrogradski savjet odlučuje oprostiti gaf Miljukova, što ne smanjuje napetost u petrogradskom garnizonu. Kerenski smatra da je problem u tome što su socijalisti nepravedno nezastupljeni u redovima Privremene vlade te da bi dodjeljivanje nekoliko ministarskih portfelja predstavnicima Petrogradskog savjeta spriječilo sukobe između ove dvije institucije. Petrogradski savjet u početku odbija ideju formiranja koalicijske vlade, jer je uloga opozicije u državi gdje se usred svjetskog rata dogodila revolucija svakako ugodnija od preuzimanja odgovornosti za izvršnu vlast. Izvršni komitet Savjeta na kraju ipak odobrava ulazak svojih članova u Vladu glasanjem s rezultatom 44:19, pri čemu svi glasovi protiv dolaze od predstavnika menjševičke i boljševičke frakcije. Ideja koalicije građanskih stranaka sa socijalistima nije pretjerano popularna niti u kabinetu Privremene vlade. Ministar vanjskih poslova Pavel Miljukov objašnjava Premijeru Lvovu kako je jedina alternativa ovoj lijepo upakiranoj kapitulaciji Privremene vlade pred Petrogradskim savjetom vladanje čvršćom rukom, što uključuje i vojni sukob ukoliko to bude potrebno. Nakon što je prevladala ideja mirnog sporazuma sa Savjetom, vojni ministar Aleksandar Gučkov utvrđuje da je Rusija postala „neupravljivom“ i daje ostavku, a s njim odlazi i Miljukov. Formira se prva koalicijska vlada u kojoj su pored tehnokrata iz redova industrijalaca našli mjesto dva menjševika, jedan predstavnik umjereno lijeve stranke narodnih socijalista i dva Esera (Kerenski i predsjednik stranke Viktor Černov).

Travanjski neredi su bili relativno skromni po neslavnim petrogradskim standardima, ali su pokazali uznemirujuću nesposobnost Privremene vlade da upravlja vojnim jedinicama u gradu. Spoznaja da vojni garnizon u Petrogradu živi neovisno od institucija izvršne vlasti je neke ljude ostavila na pragu beznađa. Čak niti Kerenski u vrijeme pregovora sa Savjetom nije zvučao pretjerano optimistično: „Žao mi je što nisam umro prije dva mjeseca: umro bih s velikom maštom da se jednom zauvijek u Rusiji zapalio novi život, da smo se u stanju bez biča i palice međusobno poštovati i upravljati svojom državom drugačije nego što su to činili prethodni despoti.“  Kerenski je pretjerao s dramatiziranjem, jer je Privremena vlada Lvova još uvijek raspolagala mandatom na obavljanje funkcija izvršne vlasti. Međutim, teško se oteti dojmu da je taj mandat mogla bolje iskoristiti.

Ministar vanjskih poslova u Privremenoj vladi Pavel Miljukov je brzo naučio da mase ne mare za principijelnost u sferi vanjske politike

Lipanjska ofenziva i prvi pokušaj državnog udara

Ljetna vojna ofenziva je planirana još u imperatorskom glavnom štabu u sklopu obaveza koje je Ruska imperija preuzela prema saveznicima. Glavni zapovjednik ruskih oružanih snaga general Mihail Aleksejev je u pismu vojnom ministru Privremene vlade Aleksandru Gučkovu 12. ožujka obrazložio prirodu savezničkih dogovora o zajedničkom vojnom djelovanju: „Te obaveze se svode na sljedeće: ruske armije se obavezuju da će napasti protivnika ne kasnije od tri tjedna nakon početka ofenzive saveznika…“ Prema Aleksejevu, svako odgađanje može dovesti Rusiju u još težu situaciju, jer zemlja u velikoj mjeri ovisi o materijalnoj i financijskoj pomoći članica Antante. Zapovjednik zapadnog fronta general Anton Denikin je ljetnu rusku ofenzivu smatrao nužnom radi podizanja morala u vojsci, jer „u pasivnom stanju, lišena impulsa i poticaja na vojne akcije, ruska armija bi nesumnjivo i brzo konačno istrulila, dok bi napad, uz sretne okolnosti, mogao podići i ozdraviti raspoloženje…“ Nitko u ruskoj političkoj i vojnoj eliti nije smatrao kako je prelazak na demokratsko društveno uređenje već sam po sebi dovoljno ostvarenje, već se od republike u nastajanju očekivalo da dokaže svoju vrijednost na bojnom polju.

Nakon što je od indisponiranog Gučkova preuzeo portfelj vojnog ministra, Kerenski se uputio na govorničku turneju po frontu kako bi „prodao“ ideju ljetne ofenzive. To je vrhunac njegove karijere: Kerenski nailazi na gromoglasno odobravanje vojne publike koja ga nosi na rukama kao rock-zvijezdu, obasipa cvijećem i krvavo zarađenim vojnim medaljama. Prema pisanju svjedoka, Kerenski je govornički vulkan, ciklon koji podiže publiku u vrtoglave emocionalne visine i izaziva egzaltirane izljeve obožavanja popraćene sretnim suzama. Nakon njegovog odlaska entuzijazam splašnjava jednako brzo kao što je podignut. Na pitanje vojnika čemu ginuti upravo u trenutku kada se u pozadini rađa novi život Kerenski ne može ponuditi razuman odgovor i raspoloženje na fronti pred planiranu lipanjsku ofenzivu ostaje bezvoljno. U petrogradskim vojarnama je situacija daleko gora. Raspoloženje vojske u glavnom gradu je takvo da boljševici procjenjuju kako je došlo vrijeme za prvi pokušaj državnog udara.

Ponašanje boljševika u tim danima jasno govori o njihovom odnosu prema predstavničkim institucijama bilo kakve vrste. U Petrogradu 3. lipnja počinje prvi Sve-ruski kongres Savjeta radničkih i vojnih deputata s predstavnicima savjeta iz čitave zemlje, na kojem boljševici imaju svega 105 od ukupno 1090 delegata. Njihov udio je mogao biti i manji da je prošla ideja ujedinjenja radničkih, vojnih i seljačkih deputata, jer su među seljacima apsolutni primat u popularnosti imali Socijalisti-revolucionari. Zastupnici sa sela su bili za ujedinjenje izvršnih tijela dvaju savjeta pod uvjetom da se u zajedničkom Centralnom izvršnom komitetu nađe mjesto za sve članove seljačkog Centralnog izvršnog komiteta, što se menjševicima i boljševicima nije svidjelo upravo radi prevage koju bi u tom slučaju ostvarili Socijalisti-revolucionari. Na kraju je odlučeno da Centralni izvršni komiteti (CIK)  dvaju Savjeta ostanu odvojeni, što je manjinsku delegaciju boljševika spasilo od utapanja u moru zastupnika sa sela. Od 300 članova CIK-a Savjeta radničkih i vojnih deputata, 200 ostaje stalno prisutno u Petrogradu, dok njih stotinu obavljaju funkciju opunomoćenih predstavnika CIK-a u svojim regijama. Boljševike te upravno-matematičke operacije ne zanimaju, jer su zauzeti tihim planiranjem „spontanog“ pohoda oko 40.000 vojnika prema sjedištu Privremene vlade u Marijinskom dvorcu, gdje je trebalo doći do jednako „spontanog“ hapšenja zatečenih ministara. Plan nije išao puno dalje od toga, već je uključivao improvizaciju u ovisnosti od reakcije snaga lojalnih Privremenoj vladi. Boljševici zadržavaju potpunu konspiraciju do 9. lipnja, kada njihovi agitatori kreću u vojarne, a „Vojnička pravda“ pruža medijsku podršku pozivom na „rat protiv kapitalista do pobjede.

Vojni ministar Kerenski na frontu u ljeto 1917. godine

Koristeći neupućenost zastupnika na Kongresu u njihove planove, boljševici pokušavaju pripremiti teren za legitimizaciju državnog udara predlaganjem rezolucije o odnosu prema Privremenoj vladi u kojoj se konstatiralo kako je politika „suglasja s kapitalistima“ doživjela potpuni krah, u skladu s čime je Kongres trebao priznati predaju vlasti Sve-ruskom savjetu jedinim izlazom. Tijekom rasprave menjševik Cereteli ustvrđuje kako u Rusiji trenutno nema partije koja je spremna preuzeti vlast u svoje ruke. Lenjin dolazi na govornicu i u inače nepovezanom govoru (za takvog demagoga petnaest minuta predviđenih reglamentom Kongresa nije dovoljno niti za zagrijavanje) opovrgava naivnog Ceretelija: u Rusiji postoji takva partija, štoviše, niti jedna partija ne može odbiti preuzimanje vlasti, sve partije se bore i dužne su se boriti za vlast, pa tako niti boljševička partija ne odustaje od te borbe i u svakom trenutku je spremna u potpunosti preuzeti vlast. Nije poznato koliko delegata na Kongresu je registriralo da se ovdje radi o prilično značajnom odstupanju od uobičajenog boljševičkog poziva „Sva vlast savjetima.“ Ovdje Lenjin prvi puta u svjetlu povijesti govori da sva vlast treba pripadati jednoj partiji, da boljševici nisu tu da bi činili dio nekakvog parlamenta te da nije predviđen nikakav predah u borbi za vlast bez obzira na okolnosti. Nakon Lenjina ustaje i Kerenski i odgovara jednim od točnijih proročanstava u zabilježenoj ljudskoj povijesti: „Kada nas uspijete ukloniti, pripremit ćete mjesto za diktatora.“ Osjećaji u sali su podijeljeni, kroz more uznemirenih krikova se probija i rijedak pljesak. Na kraju prevladava razum i rezolucija boljševika se odbacuje.

Sve-ruski kongres savjeta je osupnut primitkom izvještaja o boljševičkoj agitaciji u vojarnama i smjesta šalje svoje izaslanike kako bi spriječio izlazak vojske na ulice. Iraklij Cereteli bijesni i zahtijeva od Kongresa da razoruža boljševike, koji u dvorani sjede s obješenim nosevima te na kraju licemjerno glasaju za otkazivanje svoje demonstracije. Bilo je za očekivati da će se boljševici nakon ovog provlačenja kroz iglene uši urazumiti, ali kada je Petrogradski savjet najavio miting podrške Privremenoj vladi, boljševička „Pravda“ je pozvala svoju publiku na sudjelovanje pod „revolucionarnim“ parolama, što je unijelo nervozu u inače mirnu demonstraciju i izazvalo manje nerede na ulicama 18. lipnja.

Srpanjska kriza

Ubrzo se ispostavilo da se boljševici nisu morali posebno truditi da zakuhaju kavgu i izlagati javnom prozivanju na Sve-ruskom kongresu savjeta. Vođena silnom željom da dokaže kako je revolucionarna armija moćnija od carske, Privremena vlada 16. lipnja pokreće ljetnu ofenzivu. Međutim, nakon uspješnog probijanja neprijateljskih linija na nekoliko dijelova fronta, ruska vojska unatoč dobroj logističkoj pripremi i brojčanoj nadmoći počinje demonstrirati simptome raspada. Radi nedostatka opreme za komunikaciju, ruska artiljerija zasipa granatama već osvojene rovove, izmorene udarne jedinice nema tko zamijeniti, a ofenziva u Galiciji zapinje nakon dva dana, kada vojska počinje odbijati zapovijedi smatrajući kako je napravila dovoljno. Kaos na frontu dodatno nadahnjuje buntovničko raspoloženje među jedinicama na sjeveru, gdje je ofenziva trebala početi u prvim danima srpnja. Na vijest da Privremena vlada namjerava raskomadati 1. Strojničku regimentu koja je nabujala do veličine divizije i poslati je na front, u Petrogradu dolazi do kaosa o kakvom su boljševici mogli samo sanjati.

Probleme na frontu nadopunjuje nova politička kriza, ovog puta radi spora unutar Privremene vlade oko politike prema Ukrajini čiji parlament je ispipavao teren na putu prema nezavisnosti. Kerenski, Cereteli i tadašnji Ministar financija Mihail Tereščenko su se 1. srpnja vratili iz Kijeva sa sporazumom prema kojem je Ukrajina trebala uživati mjesnu autonomiju do osnivanja ustavotvorne skupštine. Kadeti inzistiraju na „nacionalnom“ jedinstvu i ne mogu progutati tu ideju, pa njihova četiri ministra 2. srpnja kuvertiraju ostavke. Za sve provokatore kojima je cilj posijati kaos, ovo je pravi trenutak za poticanje vojnika kojima se nije išlo na front na pobunu protiv oslabljene Privremene vlade. Agitatori anarhista, delegati jedinica s fronta i predstavnici petrogradskih tvornica na mitingu u 1. Strojničkoj regimenti pozivaju na svrgavanje Privremene vlade. Kao i u Petrogradskom savjetu, u centralnom komitetu boljševičke frakcije RSDRP vlada potpuna pomutnja. Centralni komitet boljševika je zatečen stihijskim demonstracijama i isprva glasa protiv ustanka, ali ubrzo uviđa da bi se ustanak mogao dogoditi bez njih. Boljševički zastupnici zatim jure u Tauridski dvorac, gdje sazivaju sjednicu Petrogradskog savjeta na kojoj pokušavaju progurati rezoluciju o neophodnosti preuzimanja vlasti savjetom. Menjševici i Eseri su protiv, ali većina njihovih zastupnika nije stigla na sjednicu, pa ne mogu preglasati boljševike i umjesto toga demonstrativno napuštaju sjednicu. Po gradu počinju bijesno juriti automobili i kamioni puni naoružanih vojnika i civila s izbezumljenim licima. Oko osam sati navečer, grupa naoružanih ljudi stiže na Varšavski kolodvor s namjerom hapšenja Kerenskog, koji je nedugo prije toga otputovao na front. Dva sata kasnije, pred stanom Premijera Lvova se zaustavlja automobil s neidentificiranim naoružanim ljudima koji od zapanjenog batlera zahtijevaju da im preda ministre. Kada se Cereteli spustio pred zgradu kako bi vidio o čemu se radi, avanturisti su isparili zajedno s njegovim automobilom (ili, što je vjerojatnije, odustali od komplikacija koje bi mogle nastati hapšenjem i zadovoljili se oduzimanjem svih ministarskih automobila da pokažu tko je šerif u gradu). Grupa anarhista provaljuje u štampariju desničarskih novina „Novo vrijeme,“ proglašavaju prostorije narodnom imovinom, ali ih ubrzo bez objašnjenja napuštaju.

Dok boljševici provode mahnitu agitaciju po vojarnama i tvornicama, Predsjednik Izvršnog komiteta Petrogradskog savjeta Nikolaj Čhiidze sjedi okružen konsterniranim kolegama i pokušava uhvatiti jednu razumnu misao u nervoznom savjetovanju. Čuju se prijedlozi da se pozovu lojalne jedinice radi zaštite revolucije. Nikolaj Suhanov postavlja pitanje: zaštite revolucije od koga? Da li je ikome poznato tko istupa protiv koga i s kojim ciljevima? Uz sve nerede koji se događaju, do sada nije bilo krvoprolića – ima li smisla izazivati vraga pozivom na intervenciju nakon koje će gotovo sigurno doći do oružanog sukoba? Pitanje zahtijeva hitan odgovor jer do Tauridskog dvorca uz sporadičnu pucnjavu i usputnu pljačku stiže zlokobna masa naoružanih radnika i vojnika koja bijesno traži da savjet preuzme vlast. Zastupnici Kongresa ih pokušavaju umiriti neodređenim obećanjima da će o „pitanju vlasti“ raspravljati danas i sutra, nakon čega se energija mase rasipa.

Te noći zasjeda CIK Sve-ruskog kongresa savjeta i odlučuje poslati izaslanike u vojarne kako bi spriječili daljnje nerede. Boljševici su sumnjivo odsutni, što je dio njihove standardne taktike u vrijeme nereda, ali kod njih vlada još veća konfuzija nego u Savjetu. 4. srpnja ujutro „Pravda“ izlazi s praznim poljem na naslovnici iz kojeg je u posljednji čas izostavljen poziv na državni udar. Stihija se ionako razvija po svojim unutarnjim pravilima: na inicijativu agitatora iz 1. Strojničke regimente, u Petrograd tog jutra stižu mornari iz vojne baze Kronštadt. Masa protestanata ponovno buja, Tauridski dvorac je od jutra okružen naelektriziranom masom radnika i vojnika i nekolicinom oklopnih vozila. Naoružana lica s prozora dokono prate zasjedanje Centralnog izvršnog komiteta Kongresa savjeta. Izaslanici Kongresa koji su prije tek nekoliko sati zatražili od petrogradskih vojnih jedinica da dva dana ne izlaze iz vojarni s nevjericom slušaju boljševika Anatolija Lunačarskog, koji ih obaviještava da su boljševici pozvali 20.000 „potpuno mirnih“ mornara iz Kronštadta. Sada mornari agitiraju među petrogradskim jedinicama i rijeka naoružanih ljudi se ponovno razlijeva po ulicama.

Ponašanje Lenjina u danima srpanjske krize vjerojatno najbolje razbija mit o genijalnom taktičaru revolucije. Lenjin se krajem lipnja izmjestio iz Petrograda u Finsku, vjerojatno sumnjajući da Privremena vlada vodi istragu protiv njega radi njemačkog financiranja. Revolucionar koji čitav život sanja o svrgavanju buržoaske vlade je jednostavno morao iskoristiti očigledno nezadovoljstvo vojske i raspad discipline već nakon prvih dana lipanjske ofenzive. Međutim, on stiže u Petrograd tek 4. srpnja i upućuje se u boljševički štab u vili Kšesinske, gdje ubrzo upada u neugodnu situaciju. Masa kronštadtskih mornara okružuje vilu tražeći upute od partije čiji agitatori su je pozvali na ulice. Lenjin vrlo nevoljko izlazi na balkon i izvikuje uobičajene uvrede na račun izdajničkih savjeta i neophodnosti zaštite revolucije, ali izbjegava javno pozvati vojsku na svrgavanje vlade. Ovo taktiziranje je moglo biti uzrokovano njegovom spoznajom da bi poziv na državni udar od strane čovjeka koji prima novac od Njemačke u slučaju neuspjeha (a možda i u slučaju uspjeha) vodio direktno na vješala, i to po svoj prilici bez suda. Pored toga, trebalo je uzeti u obzir da je od čitavog petrogradskog garnizona koji je brojao otprilike 200.000 ljudi prethodnog dana na ulice izašlo svega 15.000 vojnika, što je ostavljalo neugodnu mogućnost da bi se među preostalih 185.000 moglo naći više nego dovoljno ljudi da se uspješno suprotstave prevratu. S Kongresom savjeta koji je očigledno bio protiv državnog udara (teško se oteti dojmu da su ljudi u savjetima shvaćali kako bi ista masa ubrzo nakon Privremene vlade svrgnula i njih, i to vjerojatno puno nasilnije), bilo kakvo revolucionarno istrčavanje bi za Lenjina predstavljalo kockanje s političkom perspektivom, vjerojatno i životom.

Frustrirani ispraznim govorancijama i nedostatkom akcije, vojnici se rasipaju po gradu i bave se svinjarijama, provaljuju u stanove u potrazi za fantomskim protivnicima revolucije, pljačkaju dućane s alkoholom, cigaretama i hranom i proizvoljno hapse po ulicama. Tauridski dvorac je ponovno u vlasti uzrujane mase: oko šest sati popodne na sjednicu Kongresa upadaju naoružani vojnici i radnici te hapse i izvode Ministra poljoprivrede Viktora Černova, kojeg spašava intervencija Trockog. Čuju se glasine o kretanju ogromnih vojnih kolona s artiljerijom i strojnicama po Nevskom i Litejnom prospektu, kao i o 30.000 naoružanih radnika na putu iz tvornice Putilova. Britanski veleposlanik George Buchanan je o atmosferi te večeri u London priopćio sljedeće: „U utorak navečer sam osjetio istinski strah da bi vlada mogla biti prisiljena kapitulirati, pošto se u suštini nalazila u vlasti pobunjene vojske koja, međutim, nije pokazala nimalo hrabrosti i kojoj je nedostajalo odgovarajuće vodstvo.“ Kada se učinilo da će grad potonuti u besmisleno nasilje, stigla je pomoć s neba u vidu pljuska koji je natjerao vojnike da razbiju kolone i sakriju se po ulazima. Nakon što je izgubila vezu sa svojim vođama, masa naoružanih ljudi se vratila u vojarne i spavaonice. Maksim Gorki je o tom nervoznom i strašnom danu kasnije napisao: „Čitav život ću pamtiti odvratne slike bezumlja koje je zahvatilo Petrograd 4. srpnja… Odjednom se odnekuda čuje pucanj i stotine ljudi se panično razlijeću na sve strane, tjerani strahom poput suhog lišća pred vihorom, padaju na zemlju, rušeći jedan drugog i viču: buržuji pucaju!“ Zatim, u pismu supruzi: „Najgore od svega je masa, divljaci i ti “radnici”, ti vojnici koji su djelovali 3. i 4. [srpnja]. To su gadovi, kukavički, bezglavi, bez ikakvog samopoštovanja, koji nemaju pojma zašto su ispuzali na ulicu, što im treba i tko ih vodi? Da si vidjela kako čitave čete vojnika na prvi pucanj bacaju puške, znamenje i bacaju se naglavce u prozore dućana, u vrata, utiskuju se u svaki procjep! I to je armija revolucije, revolucionarni slobodni narod!

Srpanjski neredi u Petrogradu – demonstranti padaju pod paljbom jedinica lojalnih Privremenoj vladi

Nakon otprilike četiri stotine ranjenih i pedesetak ubijenih na ulicama Petrograda, ministar pravosuđa Pavel Pereverzev 4. srpnja navečer na svoju ruku poziva predstavnike vojarni i medija i predstavlja im dio rezultata istrage protiv boljševika. Pereverzevu su često zamjerali političku naivnost, ali afektirana pomirljivost s kojom su liberalne snage reagirale na njegovu namjeru objave kompromata je morala zapanjiti i najneiskusnije političke amatere. Umjesto da konačno pometu podstrekače nasilja s ulica, vodeći ljudi Petrogradskog savjeta čine sve u njihovoj moći kako bi spriječili objavljivanje vijesti o povezanosti boljševika i njemačkih vlasti, a Premijer Lvov i vojni ministar Kerenski oštro kritiziraju Pereverzeva za ovaj „nepromišljeni“ korak. Po obrazovanju odvjetnik, a po uvjerenju legalist Pereverzev im na to želi toplo zbogom, kuvertira ostavku i odlazi na front u sklopu ambulantne jedinice. Po svemu sudeći, Kerenski je bio nezadovoljan prijevremenim razglašavanjem istrage protiv boljševika jer je želio uhvatiti i temeljito protresti Parvusovog financijskog posrednika u odnosima s boljševicima Jakova Ganjeckog prije nego što ovaj posumnja da je pod prismotrom. Međutim, vrlo je teško objasniti zašto su ljudi u Petrogradskom savjetu, kojima je prije nekoliko sati razjarena vojnička masa gotovo došla glave, odlučili nastupiti kao zaštitnici raspaljivača bijesa i nasilja. Ministri Privremene vlade i Savjet su istakli puni spektar klasičnih liberalnih opravdanja zločina širim političkim kontekstom i neophodnošću ujedinjavanja svih socijalističkih sila u borbi za demokraciju, bez obzira što im je Lenjin početkom lipnja jasno rekao što misli o bilo kakvom zajedništvu.

Zahvaljujući intenzivnoj kampanji Petrogradskog savjeta, kompromat protiv boljševika 5. srpnja štampa samo „Živa riječ.“ Tekst pod senzacionalističkim naslovom „Lenjin, Ganjecki i kompanija – špijuni!“ govori o izvjesnom ruskom oficiru koji je u njemačkom zarobljeništvu saznao za vezu između boljševika i njemačke vlade. Iako ovo prilično neuvjerljivo svjedočanstvo ispravno navodi imena Ganjeckog i Parvusa, ono sigurno ne predstavlja najčvršći dokaz protiv Lenjina i kompanije. Željeni efekt je svejedno postignut: fantastična vijest se širi po vojarnama, koje ubrzo postaju opasno mjesto za boljševičke agitatore, a odred junkera provaljuje u redakciju „Pravde“ i prekida njeno izdavanje. Izmajlovska i Semjonovska regimenta, junkeri i konjički odredi rastjeruju naoružane gomile i obrušavaju se na mjesta okupljanja boljševika. Nakon što je uspostavljen red na ulicama, zapovjednik Petrogradskog vojnog okruga Petar Popovcov ostavlja svjedočanstvo o stanju regimente koja je zakuhala nerede: „Pristupam rasformiranju 1. Strojničke regimente. Naređujem da mi dovedu zapovjednika i uručujem mu zapovijed o rasformiranju. On, čini se, nije pretjerano rastužen. Tražim da se regimenta bez oružja postroji na trgu Dvorca i da se sve strojnice i osobno naoružanje kočijama doveze u dvorište Zimskog dvorca. Ispostavlja se da su plemeniti zaštitnici revolucije za vrijeme nereda izgubili oko 30 strojnica. Od poraza boljševika noći provode dršćući u očekivanju mojeg iznenadnog napada i na svim ulazima drže brojne straže sa strojnicama, a velik broj ih se razbježao.“ Nakon potpunijih izvještaja o neredima, Privremena vlada više ne može nastaviti s pomirljivom politikom te 7. srpnja nalaže hapšenje 11 boljševika iz vrha podrivačke organizacije. Okružni petrogradski tužitelj izdaje nalog za hapšenje Lenjina i njegovih partijskih kolega za „izdaju domovine i organizaciju oružanog ustanka.“ Uvjeren kako će proces završiti strijeljanjem, Lenjin bježi u Finsku. Odnos vlasti prema boljševicima je nakon izdavanja uhidbenog naloga bio krajnje obziran. Nakon nereda je uhapšeno nekoliko stotina ljudi povezanih s agitacijom, ali niti jednom boljševiku nije pala vlas s glave. Kada su vojnici 9. srpnja prilikom rutinske provjere iz jednog automobila izvukli Lava Kamenjeva, člana centralnog komiteta boljševičke stranke i bliskog Lenjinovog suradnika, od linča ga je spasio osobno načelnik Petrogradskog vojnog okruga Polovcev te mu prije hapšenja galantno ponudio vožnju do doma u službenom automobilu.

U Petrogradu je ponovno uspostavljeno nelagodno primirje, s tom razlikom što je ovog puta prevladavao dojam da su ekstremni ljevičari pretrpjeli konačan poraz. Ne samo da je čitav grad šokiran banditskim ponašanjem vojske tijekom posljednjih dana i glasinama o suradnji boljševika s njemačkom vladom, već je lider stranke optužene za veleizdaju odlučio podviti rep i nestati u nepoznatom smjeru umjesto da na sudskom procesu opovrgne sve optužbe. Lenjin – taj „majstor političke taktike“ – stječe gomilu negativnih političkih bodova ostavljanjem svojih partijskih drugova (kao i svoje supruge, usput budi rečeno) na cjedilu. Član minskog Savjeta radničkih i vojnih deputata Vaclav Soljski se prisjećao kako je javnost u Lenjinovom bijegu u trenutku kada su njegovi partijski kolege hapšeni vidjela „prije svega kukavičluk,“ što je ostavljalo gori dojam od bilo kakvih političkih optužbi. Da stvar za reputaciju Lenjina bude gora, Lav Trocki, čije ime se nije našlo na popisu za hapšenje, uputio je na adresu Privremene vlade protestno pismo sa zahtjevom da se prema njemu primjene iste mjere kao prema boljševičkim prvacima. Usput budi rečeno, Lav Trocki u tom trenutku još uvijek formalno nije bio član boljševičke partije.

Najbolje što je Lenjin uspio iscijediti iz svojeg brilijantnog uma kako bi sanirao štetu je bio ponizan i neuvjerljiv demanti objavljen u novinama „Novi život“ u kojem se žali na politički progon i poriče odnose s Parvusom, navodeći kao dokaz kritiku Parvusa objavljenu u ženevskom časopisu „Socijal-demokrat“ kojeg je Lenjin navodno uređivao u to vrijeme. Nadmeno pretpostavljajući kako ga javnost poznaje kao principijelnu osobu, Lenjin navodi kako je taj članak iz 1915. godine za svakog obrazovanog čovjeka dovoljan dokaz da ne može biti govora o bilo kakvim odnosima između Lenjina i Parvusa. Ljudi upoznati s Lenjinovim pisanim djelima su u to vrijeme već dobro znali da je vrijeđanje inteligencije čitatelja njihov obavezni dio.

Nakon što su srpanjski neredi pokazali kako šačica agitatora u jednom danu može srušiti sve institute izvršne vlasti u Petrogradu, petrogradski Savjet je postao nešto spremniji na suradnju s Privremenom vladom. Međutim, ovaj na brzinu sklepani institut je operirao u dvomjesečnim ciklusima koji su završavali kišom ministarskih ostavki. Tako su početkom srpnja vladu napustila tri ministra iz redova Kadeta i Ministar pravosuđa Pereverzev, a nakon sukoba s ministrima-socijalistima ostavku 7. srpnja podnosi i Premijer Lvov, ostavivši teret formiranja već trećeg po redu sastava kabineta na premorenom Kerenskom. A da s nervima Kerenskog nešto nije u redu moglo se zaključiti iz njegove reakcije na srpanjske nerede: unatoč tome što su fitilj pod zapaljivim gradskim vojarnama već treći puta potpalili agenti radikalne ljevice, Kerenskog je podrivačka aktivnost boljševika zabrinjavala prvenstveno iz razloga što bi mogla izazvati reakciju desnice. S druge strane, Kerenski će u svojim memoarima kasnije napisati kako je sumnjao da su srpanjski neredi predstavljali dio njemačkog plana da se Rusija u ljeto 1917. godine izbaci iz rata radi ulaska SAD u rat na strani Antante. Svoju pretpostavku temelji na navodnom njemačkom pokušaju otvaranja pregovora o separatnom miru odmah nakon što je postalo jasno da srpanjski neredi nisu donijeli željene rezultate – po njegovim riječima, s Kerenskim je krajem srpnja pokušala stupiti u kontakt „vrlo važna osoba iz Stockholma“ s porukom od njemačke vlade. U svojim memoarima Kerenski tvrdi kako je odgovorio da ta osoba može slobodno doći u Petrograd, gdje će ju Kerenski smjesta dati uhapsiti. Bilo kako bilo, Kerenski u srpnju 1917. godine još uvijek pokušava uravnotežiti „socijaliste“ s „buržoazijom“ te u trećem sastavu kabineta vlade, poznatom kao druga koalicijska vlada, od 15 ministarskih mjesta čak sedam pripada socijalistima iz raznih stranaka. Ne treba posebno naglašavati kako podjelom ministarskih fotelja nije zadovoljna niti jedna strana.

Kerenski je ispravno procijenio da bi desnica mogla imati pokoju primjedbu na aktivnosti petrogradskog Savjeta. Lista pretenzija bi svakako uključivala krvavu burlesku kojom je završila lipanjska ofenziva, što je bila direktna posljedica prve naredbe petrogradskog Savjeta o uvođenju samouprave u vojne jedinice. Iako se ovaj lakomisleni dokument odnosio isključivo na Petrograd, ideja vojničkog samoupravljanja se inercijom raširila po jedinicama na frontu. Vođenje i koordinacija bilo kakvih vojnih operacija je od tog trenutka postalo nemoguće, jer zapovjednici nisu mogli predvidjeti ishod “vijećanja” vojničkih savjeta. Tako je nakon početnog uspjeha ofenzive na jugozapadnom frontu došlo do zastoja jer su vojnici smatrali kako su učinili dovoljno. Na drugim dijelovima fronta ofenziva nalikuje na tragikomediju. Na zapadnom frontu je zabilježen slučaj pobune (svakako ne jedini) 46. pješadijske divizije koja je odbila zauzeti utvrđene pozicije, nakon čega je došlo do obračuna s primjenom artiljerije koji je završio smrću 48 pobunjenih vojnika. Na sjevernom frontu Revelski bataljon 10. srpnja herojski probija četiri linije neprijateljskih rovova i traži podršku, ali umjesto toga dobija porciju takozvane prijateljske artiljerijske paljbe iz ruskih topova. Od otprilike šest stotina ljudi u bataljonu, tek 15 se uspjelo vratiti na ishodišne pozicije bez ranjavanja. 6. srpnja na jugozapadni front stižu njemačka pojačanja, nakon čega počinje nekontrolirani bijeg ruske vojske. Komesar Privremene vlade na jugozapadnom frontu Boris Savinkov telegrafira u Petrograd: „Njemačka ofenziva… prerasta u nezamislivu nevolju… Većina jedinica se nalazi u stanju sve goreg raspada… Neke jedinice svojevoljno napuštaju pozicije prije dolaska neprijatelja. U nekim slučajevima se o izdanoj zapovijedi za hitno pružanje podrške satima raspravljalo na mitinzima, radi čega je podrška danima kasnila… Rijeke dezertera se protežu stotinama kilometara prema pozadini…“ Dezerteri sa sobom odnose oružje i formiraju bande koje pljačkaju lokalno stanovništvo. Rusiju je besmislena lipanjska ofenziva koštala nešto manje od 7.000 poginulih, preko 36.000 ranjenih i više od 5.600 nestalih vojnika. Kako bi se izvukao od odgovornosti za katastrofu, Kerenski je nevješto sklepao priču o uzročno-posljedičnoj povezanosti srpanjskih nereda u Petrogradu i neuspjeha lipanjske ofenzive, vjerojatno se nadajući da javnost neće primijetiti kako se na velikoj većini kalendara lipanj nalazi prije srpnja. Općenito, Kerenski je uvijek ulagao znatnu energiju i vrijeme u poliranje svojeg lika i djela, što njegove zapise o tim vremenima čini pomalo zamornim i prilično nepouzdanim štivom.

Neprobavljive scene s fronta i još jedan vojni poraz su osakatili autoritet Privremene vlade u srpnju 1917. godine

Srpanj 1917. godine je trenutak kada je postalo jasno kako od projekta ruske republike neće biti ništa. Izgubivši povjerenje u sve osim mitskog „naroda,“ Kerenski se od nadahnutog oratora revolucije pretvorio u histeričnog glasnika apokalipse. Uostalom, Kerenski u srpnju možda više nije vjerovao niti u narod. Nakon što je preuzeo mjesto Premijera, preselio je svoj ured u Zimski dvorac – bivše sjedište ruskih imperatora – i 12. srpnja potpisao zakon o ponovnom uvođenju smrtne kazne na frontu (General Lavr Kornilov, koji je u međuvremenu preuzeo dužnost zapovjednika jugozapadnog fronta, nije čekao službenu objavu zakona te je već 9. srpnja naredio strijeljanje 14 vojnika radi pljačke, silovanja i ubojstva civilnog stanovništva). Lenjin je također progutao gorku pilulu, ali za razliku od Kerenskog, njegov fanatizam nije ugasnuo, već je dosegnuo šizofreni intenzitet. Za Lenjina je nakon srpnja gotovo s idejom predaje vlasti savjetima. Kao većina šarlatana, Lenjin stalno mora izmišljati razloge zašto se njegova predviđanja ne obistinjuju, pa tako ovog puta tvrdi da razlog neuspjeha srpanjskog pokušaja državnog udara leži u tome što su se savjeti previše slizali s buržoazijom. Stoga je vlast potrebno predati nekome tko misli ozbiljno. U brošuri „O parolama,“ izdanoj kronštadtskim ogrankom boljševičke partije sredinom srpnja, Lenjin jezikom na granici pismenosti objašnjava kako na početku novog ciklusa (vjerojatno borbe za vlast) treba polaziti od spoznaje pobjede buržoaske kontrarevolucije, koja je pobijedila zahvaljujući kolaboraciji Esera i menjševika i koja može biti pobijeđena samo revolucionarnim proletarijatom. Revolucionarni proletarijat, naravno, predstavljaju isključivo boljševici.

Propust Kerenskog broj 2: afera Kornilova

U kolovozu 1917. godine povijest se ironično iskezila Kerenskom u lice. Nepunih šest mjeseci nakon što je u divljim danima veljače ustao iz svoje zastupničke fotelje i preuzeo odgovornost za ishod revolucije, novopečeni Premijer je sveden na ulogu ogorčenog marginalca sa simptomima ozbiljnog nervnog rastrojstva. Ako mu je pasivnost njegovih kolega u veljači dala osnovu da povjeruje u iznimnu vrijednost svojeg lika i djela za revoluciju, ta vjera se u kolovozu činila patetičnom. Pošto se parlament nakon Februarske revolucije povukao sa scene, za Kerenskog nije postojao pouzdan način da utvrdi razinu podrške među predstavnicima raznih političkih skupina, ali njegova stranka Socijalista-revolucionera mu je jasno dala do znanja kako bi stvari mogle stajati kada ga nakon zasjedanja u lipnju nije uvrstila među 21 člana centralnog komiteta. Neuvjerljivu deklarativnu podršku petrogradskog Savjeta Kerenski je kupio dodjelom polovice mjesta u kabinetu ministrima iz redova socijalista, što je bila visoka cijena za partnerstvo u kojem Privremena vlada snosi svu političku odgovornost, dok Savjet zadržava neograničeno pravo veta na sve vladine direktive. U takvoj situaciji se radno mjesto Kerenskog činilo besmislenim bez podrške višeg zapovjednog kadra ruske armije, jedinog društvenog segmenta koji do tada nije bio razmatran u svojstvu političkog partnera.

Nesuđeni spasitelj Rusije, general Lavr Kornilov

Što nas dovodi do generala Lavra Kornilova, profesionalnog vojnika porijeklom iz skromne obitelji sibirskih kozaka (otac seljak i vojnik, majka domaćica) koji se na početku Prvog svjetskog rata našao pod zapovjedništvom generala Brusilova u Galiciji. Iako je u Rusko-japanskom ratu zaslužio čin pukovnika za vojno umijeće, nakon 1914. godine Kornilov ne pokazuje naročitu istančanost, pa je general Brusilov primijetio kako njegova divizija često trpi „zastrašujuće gubitke,“ a general Mihail Aleksejev je za Kornilova navodno izjavio kako posjeduje „srce lava i mozak ovna.“ Međutim, Kornilov svakako nije bio neobrazovan. Pored njemačkog i francuskog, govorio je još nekoliko srednjeazijskih jezika, a na dugom popisu njegovih vojnih dužnosti se našlo i mjesto vojnog atašea u Kini. Pored toga, Kornilov je i sam stradao radi nesmotrenosti i gluposti nadređenih kada je u travnju 1915. godine bio prisiljen držati odstupnicu svojoj diviziji, pri čemu je ranjen bajunetom te je završio u austrijskom zarobljeništvu. S obzirom na nedavno stečeni čin generala, Kornilov je u austrijskom logoru bio pod posebnom prismotrom, što ga nije sprječavalo da ovnovskom upornošću pokušava pobjeći sve dok mu to nije uspjelo, po svoj prilici 29. srpnja 1916, kada se prerušen u austrijskog vojnika išetao iz logora te nakon osam dana dokopao ruske granice, gdje ga je čekala odgovarajuća državna nagrada, mjesto zapovjednika armijskog korpusa i status zvijezde. Kao tadašnji zapovjednik petrogradskog vojnog okruga, Kornilov je nakon Februarske revolucije osobno obavio hapšenje imperatorske obitelji, čime je stekao simpatije ljevice. Nakon što je tijekom lipanjske ofenzive južni front pod zapovjedništvom Kornilova zadržao kakvu-takvu razinu discipline, ranije spomenuti Boris Savinkov, pomoćnik vojnog ministra i komesar Privremene vlade na južnom frontu, predlaže Kerenskom da imenuje Kornilova vrhovnim zapovjednikom oružanih snaga.

Kornilov je sredinom srpnja 1917. godine prihvatio prijedlog imenovanja na mjesto vrhovnog zapovjednika uz određene uvjete, među kojima je bilo uvođenje discipline u pozadini mjerama koje su uključivale smrtnu kaznu za bojkot u ključnim sektorima proizvodnje i transporta. Kerenskom su ti uvjeti učinili opasno nalik vojnoj diktaturi, pa je otezao s njihovim prihvaćanjem, istovremeno uvjeravajući Kornilova kako je to samo stvar vremena. Da se ne radi samo o poslovičnoj sporosti administracije, Kornilov se uvjerio nakon savjetovanja s ministrima održanog 3. kolovoza u Petrogradu. Kada je general počeo predstavljati plan vojnih operacija pred novu njemačku ofenzivu, Savinkov i Kerenski su ga dva puta prekinuli i diskretno upozorili da pripazi što i pred kime govori. Nakon što su detalji sa savjetovanja iscurili u sutrašnjim novinama, Kornilov se sve teže borio s uvjerenjem da s Privremenom vladom nije moguće surađivati sve dok se u njenom sastavu nalaze ministri iz redova socijalista. Kada je Kerenski konačno priznao da nema namjeru prihvatiti uvođenje smrtne kazne za bojkot u pozadini, Kornilov je bio na granici odluke o prekidu svakog kontakta s Privremenom vladom. Stvar pokušava spasiti Savinkov, koji nagovara Kornilova da se još jednom pojavi u Petrogradu, ali Kerenski nadmeno odbija audijenciju pred punim sastavom vlade te ga dočekuje u društvu Ministra financija i bivšeg člana stranke Konstitucionalnih demokrata Nikolaja Nekrasova te Ministra vanjskih poslova Mihaila Tereščenka, industrijalca i bankara. S druge strane, Kornilov je jasno dao do znanja Kerenskom što misli o njegovom autoritetu u prijestolnici kada se pojavio u pratnji egzotične turkmenske garde koja je radi sigurnosti vrhovnog zapovjednika dokotrljala mitraljeze ravno pred ured Premijera. Nekoliko dana prije drugog sastanka u Petrogradu, Kornilov je naložio premještaj konjičkog korpusa pod zapovjedništvom generala Aleksandra Krimova u mjesto Velikie Luki, otprilike jednako udaljeno od Moskve i Petrograda, kako bi bio dostupan u slučaju potrebe za intervencijom u glavnom gradu.  Sve je jasnije kako od političkog savezništva između Privremene vlade i glavnog štaba neće biti ništa.

Moskovsko savjetovanje

U očajničkom pokušaju da sebi i javnosti dokaže kako Privremena vlada uživa široku podršku, Kerenski je došao na ideju sazivanja takozvanog Moskovskog državnog savjetovanja, na kojem se 12. kolovoza okupilo oko 2.500 predstavnika raznih političkih i gospodarskih organizacija. Odnos zastupnika na savjetovanju je bio u korist pristalica političke struje koja bi se današnjim jezikom nazvala desnim centrom: na primjer, za predstavnike savjeta radničkih i vojnih deputata je bilo predviđeno 100 mjesta, dok su bankari i industrijalci bili predstavljeni sa 150 zastupnika. Radikalno lijevo krilo je sasvim izbačeno sa Savjetovanja, jer su Eseri i menjševici posumnjali da bi boljševici mogli iskoristiti skup radi još jedne provokacije te su ih izbacili iz sastava svoje delegacije. Skup koji je trebao postaviti temelje društvenog konsenzusa se ionako ubrzo pretvorio u natjecanje u popularnosti između Kerenskog i Kornilova. Animozitet je bio očigledan: dok je Premijer primao paradu moskovskog garnizona, Kornilova nije bilo niti blizu, kao što je bio slučaj s Kerenskim prilikom svečanog dočeka vrhovnog zapovjednika oružanih snaga na željezničkom kolodvoru. Jedino o čemu su se Kerenski i Kornilov dogovorili je da posljednji u svojem obraćanju skupu pokuša izbjeći spominjanje bilo kakvih smrtnih kazni. U stvari, Kerenski bi bio najsretniji da Kornilov nije uopće govorio. Prema jednom svjedočanstvu, kada je obaviješten o želji Kornilova da održi govor na moskovskom savjetovanju, Kerenski je zajedljivo upitao u čije ime vrhovni zapovjednik armije namjerava istupiti.

Govor Kornilova je predstavljao političku bombu, potresno svjedočanstvo o rušilačkom utjecaju savjeta na vojnu disciplinu, živote i imovinu ljudi. Vrhovni zapovjednik je šokiranoj publici opisao kako su razjareni vojnici lišeni discipline i dostojanstva početkom kolovoza na frontu divljački ubijali svoje zapovjednike. Kada je objavio da su svi prijestupnici predani sudu, salu su ispunile ovacije, a general je napustio podij na rukama junkera i turkmenistanske garde pod kišom cvijeća. Kerenski nije slušao sadržaj riječi Kornilova te je nastavio doživljavati Moskovsko savjetovanje kao natjecanje u demagogiji. Tko god je očekivao riječ odgovornog državnika morao je ostati zapanjen teško podnošljivom patetičnom egzaltacijom Premijera tijekom njegovog završnog govora. Izražavajući čvrstu uvjerenost u dostignuto „veliko razumijevanje,“ Kerenski je istovremeno žestoko zaprijetio neprijateljima revolucije i dao do znanja da će u slučaju potrebe vladanja čvrstom rukom taj zadatak obaviti on sam. Pavel Miljukov je o tom nestvarnom trenutku napisao: „Isprekidanim glasom, koji je od histeričnog krika padao do tragičnog šapta, Kerenski je prijetio zamišljenom protivniku, željno ga tražeći u sali zažarenim očima…“ Vladimir Nabokov se izrazio još jasnije: „To što je on [Kerenski] govorio nije bila spokojna i prodorna riječ državnika, već histerični krik psihopata zahvaćenog megalomanijom.“ Ministri koji su sjedili pored Kerenskog su očekivali da će njegov govor završiti nervnim slomom. Jedina osoba koja nije primijetila ništa neobično je bio sam Kerenski, koji je nakon Savjetovanja izrazio naivno zadovoljstvo scenom rukovanja između predstavnika socijalističkih partija Iraklija Ceretelija i industrijalca Aleksandra Bublikova, nakon koje su klasni protivnici istupili za primirje u ime interesa domovine.

Dvije i pol tisuće predstavnika raznih političkih grupacija u Rusiji se na poziv Privremene vlade sredinom kolovoza 1917. okupilo u Moskvi na državnom savjetovanju. Centralni izvršni komitet savjeta je isključio Boljševike iz svoje delegacije na savjetovanju kako ne bi iskoristili javnu tribinu za kakav skandal, a boljševici su zauzvrat organizirali štrajk koji je Moskvu pretvorio u polumrtav grad

Boljševici ustaju iz pepela

Jedina politička sila koja je izvukla korist iz nervoznog savjetovanja u Moskvi je bila ona kojoj je oduzeto pravo sudjelovanja. Preporod boljševika i njihovo bezobzirno stremljenje kaosu nakon javnog sramoćenja i zatvaranja ili bijega njihovih lidera se moraju činiti upravo natprirodnima, ali boljševička ideja potpunog rušenja svih društvenih normi je za mnoge vojnike i radnike predstavljala jedino jamstvo da se život u Rusiji neće nastaviti odvijati po starim pravilima. Pisac Viktor Šklovski, koji je u to vrijeme obavljao dužnost Komesara Privremene vlade na jugozapadnom frontu, o fenomenu boljševika u kolovozu 1917. godine piše: „Boljševici su bili razbijeni, uništeni… ali to nije značilo ništa – oni su se ponovno rađali… Rusija je izmislila boljševike poput sna, poput opravdanja bijega i pljačke, boljševici nisu krivi što su joj se pojavili u snu.“ Ponovna pojava boljševika na političkoj sceni u kolovozu je zbunila i Nikolaja Suhanova: „…boljševici, tako nedavno izgaženi u blatu, optuženi za izdaju i prodaju, razbijeni moralno i fizički, potrpani u zatvore glavnog grada… činilo se da su zauvijek uništeni i da više neće ustati. Gotovo su ih prestali primjećivati. Otkuda su se ponovno pojavili? Kakva je to neobična đavolska opsesija?“ Kad smo kod đavolskih opsesija, teško je zaobići Lava Trockog, demonsku silu boljševičkog pokreta. Kada se Moskovski savjet radničkih deputata odlučio suzdržati od štrajka za vrijeme održavanja moskovskog savjetovanja, Trocki je reagirao razjedajućom boljševičkom kazuistikom: „Moskovski savjet je većinom od 364 glasa protiv 304 glasao protiv štrajka. Ali kako su na zasjedanjima frakcija radnici – menjševici i Eseri – glasali za štrajk te su se [na glasanju u Savjetu] potčinili partijskoj disciplini, odluka Savjeta čiji sastav odavno nije mijenjan, uz to donesena protiv volje njegove stvarne većine, nije mogla zaustaviti moskovske radnike.“ Ovo je pravi Trocki: što oni u Savjetu znaju što je demokracija i što radnici zapravo žele? Samo stanje na terenu može pokazati istinski odnos političkih snaga. Stoga boljševici pribjegavaju svojem najjačem oružju, neposrednoj agitaciji. Prema pisanju glasila moskovskog Savjeta „Izvestia,“ na boljševički poziv na štrajk se odazvalo čak 400.000 radnika u Moskvi i okolici. Za vrijeme moskovskog savjetovanja ne voze tramvaji, ne rade konobari u hotelima i restoranima, a djelatnici plinskih kompanija puštaju da Moskva nakon zalaska sunca utone u mrak. Boljševicima tih dana sve ide na ruku: u okolici Moskve i Petrograda se odvijaju prvi sukobi unutar zapovjednog kadra armije. Prema svjedočanstvu Viktora Černova, u vrijeme održavanja moskovskog savjetovanja zapovjednik Petrogradskog vojnog okruga general Oleg Vasiljkovski na prilazu glavnom gradu zaustavlja korpus lojalan Kornilovu, a nešto slično se događa u blizini Moskve, gdje zapovjednik Moskovskog vojnog okruga zaustavlja kozačku brigadu poslanu u grad po zapovijedi glavnog štaba. Sredinom kolovoza još uvijek nije sasvim jasno što su jedinice pod zapovjedništvom glavnog štaba trebale raditi u Petrogradu i Moskvi, ali sama činjenica da se vojska razdvojila na dva tabora je morala izuzetno veseliti boljševike koji nastavljaju raditi na jačanju svojih redova. Na izborima za gradsko vijeće Petrograda održanim 20. kolovoza boljševici dobijaju nevjerojatnih 33% glasova i 67 mjesta, čime postaju druga najjača stranka u glavnom gradu, iza Socijalista-revolucionara sa 75 zastupnika. Glavni grad ima više nego dovoljno problema i bez rasta popularnosti boljševika. O stanju u Petrogradu u kolovozu 1917. godine autor Leonid Andrejev piše: „Ja sam aktivni član petrogradske ludnice, sudjelujem u ustancima i neprekidnoj pucnjavi – kao što zec sudjeluje u lovu. Lunačarski, Trocki, Lenjini – sve to je pored mene, savjeti, ministri, krize. I koliko idiota! Sada sam urednik [Andrejev je u to vrijeme bio urednik političkog dnevnika „Ruska volja,“ op. a.] i moram boraviti u gradu, i svako malo čitavu noć provodiš između telefona i otvorenog prozora: na prozoru prisluškuješ da li je počela pucnjava i gdje, preko telefona pratiš krizu. I što je 1001. noć u usporedbi s našim telefonom: to je takav izvor fantastike, kao da si zaista u vezi s raznim odjelima ludnice i slušaš bunilo, stenjanje, hihotanje… Bez svake sumnje, Petrograd je psihički nenormalan, kao i Kronštadt. Iz Petrograda bježe svi koji mogu.

Uvrijeđeni činovnik i najgluplja telegrafska komunikacija stoljeća

Krajem kolovoza je došlo vrijeme da Premijer Aleksandar Kerenski odluči što mu je činiti po pitanju ovisnosti Privremene vlade o dobroj volji Petrogradskog savjeta. Za Kerenskog, koji je počeo pokazivati simptome bonapartizma, to je postalo pitanje političkog i osobnog prestiža. Premijer je na moskovskom savjetovanju jasno dao do znanja da polaže isključivo pravo na mjesto diktatora ukoliko se diktatura pokaže jedinim rješenjem političke krize. Ulogu posrednika u jedinom zamislivom političkom savezu, onom između Privremene vlade i vrhovnog zapovjedništva armije, preuzeo je Boris Savinkov, lik iza čijeg izgleda bankarskog činovnika se krio doajen ruskog političkog terorizma. Kao jedan od vodećih ljudi vojnog krila partije Socijalista-revolucionara, Savinkov je početkom 20. stoljeća sudjelovao u organizaciji senzacionalnih ubojstava imperatorskog Ministra unutarnjih poslova Vjačeslava Pleve i moskovskog gubernatora Sergeja Aleksandroviča Romanova, nakon čega je za dlaku izbjegao smrtnu kaznu bijegom iz zatvora i emigracijom u Pariz, gdje se okušao kao autor te po izbijanju Prvog svjetskog rata stupio u redove francuske armije. Kvalifikacije i karakter generala Kornilova su bili dobro poznati ruskoj javnosti, koja ga je radi discipline, predanosti i vojničke časti smatrala neospornim herojem. Međutim, svo životno iskustvo trojice odraslih ljudi koji su zauzimali najodgovornija mjesta u izvršnoj vlasti i vojnoj hijerarhiji nije bilo dovoljno da na vrijeme raskrinkaju neodgovornu i glupu podvalu sivog činovnika koji u to vrijeme više nije obavljao nikakvu javnu dužnost. Čovjek koji je Kornilovu i Kerenskom podmetnuo nogu na putu prema ostvarivanju političkog savezništva se zvao Vladimir Nikolajevič Lvov (ne treba ga pomiješati s bivšim predsjednikom vlade knezom Lvovom), bivši zastupnik stranke „Savez 17. oktobra“ u III. i IV. sastavu Dume koji je nakon Februarske revolucije imenovan ober-prokurorom Sinoda ruske pravoslavne crkve. Nakon srpanjskih nereda, Kerenski smjenjuje Lvova i ostavlja ga bez posla, što je ovoga prilično razbjesnilo i dovelo u stanje psihičke nestabilnosti. U potrazi za misijom koja će dokazati njegovu važnost, Lvov je samoinicijativno potaknuo i falsificirao komunikaciju između Kornilova i Kerenskog koja je u konačnici dovela do zatvaranja Kornilova i pada Privremene vlade. Vjerojatno i sam zapanjen posljedicama svoje manipulacije, Lvov je nakon boljševičkog državnog udara putem istoka pobjegao u Pariz, gdje je vodio poluprosjački život koji ga je ubrzo natjerao na povratak u Rusiju. Psihički potpuno rastrojen, bivši ober-prokuror Sinoda pravoslavne crkve se učlanio u „Savez bezbožnika“ i mijenjao sitne činovničke dužnosti u sovjetskoj birokraciji sve dok ga sovjetska birokracija radi navodne kontrarevolucionarne djelatnosti nije bacila u zatvor u Tomsku, gdje je umro 1930. godine.

Vladimir Nikolajevič Lvov, frustrirani činovnik koji je zakuhao sukob između Kerenskog i Kornilova

Tijekom kolovoza 1917. godine, Kornilov neuspješno borio sa spoznajom da je uspostavljanje suradnje s Kerenskim nemoguća misija. Nakon teatralnog nastupa Kerenskog na moskovskom savjetovanju, taj dojam se samo pojačao. Glavni štab ruske armije od početka mjeseca polako premješta lojalne jedinice prema Moskvi i Petrogradu, gdje nailazi na otpor lokalnih zapovjednika koji se protive radikalnim rješenjima ili smatraju da je situacija pod kontrolom. Situacija nije pod kontrolom. Štrajk u Moskvi i sporadična pucnjava na ulicama Petrograda svjedoče o stanju na granici potpunog bezvlašća. U nastavku njemačke ofenzive 21. kolovoza pada Riga. Današnji glavni grad Latvije je oko 500 kilometara udaljen od Petrograda, ali je sada Varšava gotovo 700 kilometara iza leđa njemačke armije. Radi situacije oko Rige, Kornilov traži da se raspoložive jedinice prebace iz Petrograda na sjeverni front, dok se istovremeno jedinice lojalne glavnom štabu premještaju u Petrograd.

Rusko društvo tradicionalno živi od glasina, pa se sredinom kolovoza pojavljuju neosnovane informacije da boljševici planiraju novi napad na vladu, što nema veze sa stanjem na terenu. U svojim uspomenama Viktor Černov piše: „Ta informacija proturječi svemu što znamo o stvarnim namjerama glavnog štaba boljševika. Nema sumnje da se ta glasina širila namjerno kako bi opravdala planirani prevrat [s desne strane].“ O uvođenju reda na ulicama gradova i životu bez savjeta sanja veliki broj formalnih i neformalnih organizacija poput Saveza kozačkih odreda, Ekonomskog kluba, Sve-ruskog saveza trgovine i industrije te drugih pristalica republikanskog centra i ljudi koji su imali što izgubiti u slučaju trijumfa ljevice. Savez kozačkih odreda je čak bio spreman inscenirati boljševičku pobunu kako bi opravdao uvođenje izvanrednog stanja u Petrogradu i obračun sa savjetima. Glasine o provokacijama cure u javnost, pa Izvršni komitet petrogradskog Savjeta štampa upozorenje: „Drugovi i građani, po gradu se šire glasine o planiranim demonstracijama. Govore da će se 27. kolovoza održati ulična radnička demonstracija. Kontrarevolucionarne novine pišu o pokolju koji će se dogoditi 28. kolovoza… Mi, predstavnici radničkih i vojnih organizacija, izjavljujemo: te glasine šire provokatori i neprijatelji revolucije. Oni žele namamiti mase na ulicu i utopiti revoluciju u moru krvi… niti jedna partija radničke klase i demokracije vas ne zove na demonstraciju.“ Pomirenje između glavnog štaba i Privremene vlade sve više izgleda kao jedina mogućnost za održavanje Rusije u jednom komadu te stoga Boris Savinkov 24. kolovoza ponovno posjećuje Kornilova i uvjerava ga da Privremena vlada radi na prihvaćanju njegovih prijedloga i da je Kerenski spreman uvesti izvanredno stanje u Petrogradu. Ukoliko je to istina – Kerenski je nekoliko puta izjavio podršku planovima Kornilova da bi ih nakon svega nekoliko dana odbacio – to predstavlja ogromnu promjenu za Kerenskog, koji se s moskovskog savjetovanja vratio u konfuznom stanju, buncao o kontrarevoluciji te čak i samog Savinkova optužio da šuruje s desničarima. U svakom slučaju, nakon odlaska Savinkova, general Krimov priprema proglas koji je trebao biti objavljen nakon stupanja konjičkog korpusa u glavni grad: u Petrogradu, Kronštadtu i Finskoj je trebalo biti proglašeno izvanredno stanje, a od civila se očekivalo da predaju svo oružje u posjedu. Nacrt proglasa je završavao zlokobnim upozorenjem Krimova: „Upozoravam sve da na temelju naredbe vrhovnog zapovjednika vojska neće pucati u zrak.“ Nakon sastanka Savinkova i Kornilova, sve izgleda kao da glavni štab i Privremena vlada djeluju u potpunoj suglasnosti.

Vjerojatno bi tako i ostalo da se dva dana prije sastanka Savinkova i Kornilova u audijenciji kod Kerenskog nije pojavio bivši ober-prokuror Sinoda Pravoslavne crkve Vladimir Nikolajevič Lvov i počeo istresati besmislice radi kojih ga je trebalo smjesta izbaciti iz ureda. Lvov je od Kerenskog u ime ljudi koje nije mogao imenovati zatražio pristanak na pregovore oko političkog saveza za spašavanje Rusije. Jedino što se moglo zaključiti iz njegovog nesuvislog izlaganja jest da je Lvov nesumnjivo predstavljao desnu stranu političkog spektra koja uključuje visoke činove ruske armije. Bez obzira što Kerenskom nije moglo biti potpuno jasno o kojim ljudima se radi, Lvov je kasnije tvrdio kako je Premijer pristao na pregovore uz njegovo posredovanje. Netom nakon što je Savinkov napustio ured Kornilova 24. kolovoza, kod vrhovnog zapovjednika armije se pojavljuje Lvov i priopćava kako je Kerenski spreman predati vlast u dobre ruke ukoliko se to pokaže neophodnim. Iako je bilo neobično što mu to nije priopćio Savinkov, koji je daleko bliži suradnik Kerenskog, Kornilova ova vijest nije pretjerano iznenadila. Savinkov je Kornilova uvjerio kako je Kerenski u stvari suglasan s njegovim mjerama za uspostavljanje reda u pozadini, ali mora igrati pažljivo kako se krhka koalicija s ministrima iz redova socijalista ne bi raspala. Vrhovni zapovjednik ponavlja svoj zahtjev za uvođenjem izvanrednog stanja u Petrogradu, pri čemu nema ništa protiv ostanka Kerenskog u budućoj vladi. Dva dana kasnije, Lvov se ponovno pojavljuje u uredu Premijera. Prema svjedočanstvu Kerenskog, Lvov mu je u stanju neobične uznemirenosti prenio zahtjeve Kornilova, koji su se sastojali od sljedećih mjera:

Uvođenje izvanrednog stanja u Petrogradu 

Predaja sve vojne i civilne vlasti vrhovnom zapovjedniku armije

Ostavka svih ministara Privremene vlade, predaja mjesta pomoćnicima do formiranja nove izvršne vlasti od strane vrhovnog zapovjednika armije

Pored toga, Lvov moli Kerenskog da se što prije uputi u glavni štab armije radi pregovora oko formiranja nove vlade, u kojoj bi Kerenski trebao preuzeti svoju staru dužnost Ministra pravosuđa. U tom trenutku se kod Kerenskog stvara dojam kako ga Lvov u suštini obaviještava o državnom udaru Kornilova. Premijer traži od Lvova da sve izrečeno stavi na papir te u afektu odlučuje odigrati ulogu agenta-provokatora: kako bi Kornilova izvukao na čistinu, Kerenski će Lvovu izjaviti svoj pristanak i promatrati ponašanje vrhovnog zapovjednika. Ukoliko Kornilov potvrdi sve što je Lvov rekao, njegove diktatorske ambicije će biti raskrinkane i Kerenski će imati osnovu za njegovo smjenjivanje. Do danas nije jasno što je Kerenski htio dobiti ovakvim istjerivanjem stvari na čistac. Čak i ukoliko je zaista povjerovao da mu Kornilov posredstvom nezaposlenog bivšeg činovnika objavljuje državni udar, to je svakako bila situacija koja je zahtijevala pregovore, a ne provokaciju otvorenog sukoba s neizvjesnim ishodom. Koliko vojnih jedinica u Petrogradu bi u slučaju sukoba s glavnim štabom stalo na stranu Kerenskog? Zar nisu te iste jedinice prije nešto više od mjesec dana prilično agresivno zahtjevale svrgavanje Privremene vlade, pri čemu je Kerenski pukom srećom izbjegao hapšenje, a možda i nešto gore? Na što bi nalikovala ruska armija nakon takvog sukoba? U svojem opisu fatalnog razgovora s Lvovom, Kerenski niti jednom ne spominje nikakav „ultimatum,“ iako mu je to bilo u najboljem interesu kako bi opravdao svoje postupke. Doduše, Lvov je prije posjete Kerenskom u razgovoru s Vladimirom Nabokovom izjavio kako Premijeru „nosi ultimatum“ te kako je izrađen program nove vlasti s diktatorskim ovlastima, ali to je vrlo vjerojatno bio plod mašte neuravnoteženog Lvova. Jedno objašnjenje provokacije Kerenskog leži u tome da je on diktaturu Kornilova vidio kao košmarni scenarij u kojem Premijer završava na vješalima, a ideja demokracije u Rusiji biva zauvijek pokopana. Drugo je da Kerenski, koji je krajem kolovoza 1917. godine bio na kraju svojih sila, odlučuje namjerno iskoračiti u ionako neizbježnu propast.

Kerenski je Lvovu izrazio pristanak na uvjete Kornilova, istrgnuo papir iz njegovih ruku i izjurio iz sobe. Jedino što je Premijer htio obaviti prije nego što poviče „pobuna“ je telegrafski razgovor s Kornilovim u prisutstvu Lvova, kako bi bio siguran da je ispravno shvatio poruku. Umjesto da rasčisti stvari, ovaj ionako suvišan razgovor se od prve riječi pretvorio u farsu. Lvov se u zakazano vrijeme nije pojavio u uredu vojnog ministra, pa je Kerenski odlučio glumiti njegovu ulogu. Nakon što je nespretno improvizirao scenu, Kerenski inicira toliko nesuvislu komunikaciju da ju niti čitav transkript ne čini jasnijim:

Kerenski: Dobra večer, generale. Vladimir Nikolajevič Lvov i Kerenski pri aparatu. Molimo da potvrdite da Kerenski može djelovati u skladu s obaviješću predanom Vladimirom Nikolajevičem.

Kornilov: Dobra večer, Aleksandar Fjodorovič, dobra večer, Vladimir Nikolajevič. Još jednom potvrđujem taj opis položaja u kojem vidim državu i armiju, opis kojeg sam priopćio Vladimiru Nikolajeviču, i još jednom izjavljujem: događaji posljednjih dana koji prijete da će se ponoviti odlučno zahtijevaju potpuno jasno rješenje u najkraćem roku.

Lvov (u stvari Kerenski): Ja, Vladimir Nikolajevič [Lvov], Vas pitam – da li je potrebno izvršiti upravo tu odluku koju ste tražili da predam isključivo Aleksandru Fjodoroviču [Kerenskom] osobno, bez te potvrde od Vas osobno Aleksandar Fjodorovič ne može odlučiti da mi u potpunosti povjeruje.

Kornilov: Da, potvrđujem da sam Vas molio da predate Aleksandru Fjodoroviču moje inzistiranje na molbi da dođe u Mogiljev [sjedište glavnog štaba ruske armije].

Kerenski: Ja, Aleksandar Fjodorovič, shvaćam Vaš odgovor kao potvrdu poruke predane Vladimirom Nikolajevičem. Danas nije moguće otputovati. Nastojat ću krenuti sutra. Da li je potrebno da dođe i Savinkov?

Kornilov: Molim Vas da Boris Viktorovič [Savinkov] krene s Vama. Ono što sam rekao Vladimiru Nikolajeviču se u jednakoj mjeri odnosi i na Borisa Viktoroviča. Molim Vas da ne odlažete Vaše putovanje dulje od sutrašnjeg dana. Molim Vas da mi vjerujete kako inzistiram na tome isključivo radi ozbiljnosti situacije.

Kerenski: Da li trebamo doputovati samo u slučaju djelovanja [boljševika] o kojima kruže glasine ili bez obzira na njih?

Kornilov: U svakom slučaju.

Kerenski: Do viđenja, vidjet ćemo se uskoro.

Kornilov: Do viđenja.

U svojem opisu razgovora i daljnjeg djelovanja, Kerenski objašnjava nedorečenost prisutstvom vojnika-radista na obje strane telegrafa, kojima postojanje planova o državnom udaru nije smjelo postati poznato. Kerenski je kasnije tvrdio da su se bez obzira na to Kornilov i on savršeno dobro razumjeli: „Čitav moj razgovor s njim je bio, naravno, uvjetni razgovor, kada onaj tko odgovara zna pravi smisao uvjetnih pitanja i otkriva ga u svojim odgovorima.“ Da stvar bude gora, nakon razgovora se pojavljuje rastrojeni Lvov koji s olakšanjem prima vijest o odluci Kerenskog da ne ide u Mogiljev jer bi mu tamo prijetila smrtna opasnost. S obzirom da je Lvov prije svega nekoliko sati tražio od Kerenskog da otputuje u Mogiljev radi pregovora oko sastava nove vlade, ovo je bio još jedan znak da Kerenski ima posla s neuravnoteženom osobom. Pored toga, Lvov nije mislio reći da je Kerenskom prijetila opasnost od Kornilova, već upravo obrnuto – za vrijeme boravka u glavnom štabu, Lvov je čuo glasine i nagađanja da Kerenskom prijeti opasnost od neodređenih ljudi, dok ga Kornilov u stvari želi zaštititi. Kerenski je morao osjetiti da je njegova pretpostavka kako bi ga Kornilov mogao dati strijeljati bila besmislena po signalima iz glavnog štaba armije koje je primao posredstvom svojeg bliskog suradnika Savinkova. Prema svjedočanstvu generala Antona Denikina, Kornilov je za Kerenskog pripremio sobu pored svoje, što ne nalikuje tipičnom planu za brzinsku egzekuciju (Kerenski je kasnije u svojem osvrtu na zbivanja krajem kolovoza 1917. godine ismijao ovaj argument). Na kraju tog iscrpljujućeg dana, zbunjeni Lvov ni sam nije bio siguran spašava li Kerenskog od Kornilova ili nekog drugog. Što se tiče psihičkog stanja Kerenskog, bivši Ministar vanjskih poslova Privremene vlade Pavel Miljukov piše: „Čitajući svjedočanstvo Kerenskog, gotovo da prisutstvujemo toj potpuno kliničkoj slici momentalne sinteze proizvedene dugim mjesecima sumnji i straha.

Čvrsto uvjeren da je razotkrio urotu Kornilova, Kerenski zatvara potpuno dezorjentiranog Lvova u susjednom uredu, otkuda je samozvani pregovarač imao sumnjivo zadovoljstvo slušati operne ulomke u izvedbi ushićenog Premijera. Nakon toga, Kerenski dramatično upada na sjednicu Privremene vlade gdje se upravo raspravljalo o prihvaćanju mjera za uspostavljanje vojne discipline u pozadini i obaviještava ministre o „pobuni“ Kornilova. Sjednica završava ostavkom svih ministara i predajom diktatorskih ovlasti Kerenskom. Radni dan 27. kolovoza Kerenski započinje telegramom Kornilovu u kojem traži da general preda zapovjedništvo i doputuje u Petrograd. Kornilov je do tada bio potpuno nesvjestan što se događalo u glavi Kerenskog. Još u 2:40 u noći, on šalje telegram Savinkovu u kojem ga obavještava da će konjički korpus Krimova stići do Petrograda 28. kolovoza i moli ga da sljedećeg dana proglasi izvanredno stanje. Kao što je primijetio Richard Pipes, da je Kornilov slao konjički korpus na Petrograd radi svrgavanja Privremene vlade, teško da bi o tome slao telegrame u vojno ministarstvo.

Pretpostavku da je Kerenski bolovao od megalomanije potvrđuje način njegove komunikacije: u potpisu svojeg telegrama Kornilovu on ne navodi funkciju i naziv institucije koju predstavlja, već samo „Kerenski“. Telegram Kerenskog izaziva pomutnju u Glavnom štabu. Načelnik štaba general Aleksandar Lukomski, koji je prema direktivi Kerenskog trebao preuzeti mjesto vrhovnog zapovjednika armije, odgovara: „Zaustaviti djelovanje započeto s Vašim odobrenjem nije moguće… Radi spašavanja Rusije, neophodno je da djelujete zajedno s generalom Kornilovom… Ne smatram mogućim primiti dužnost od generala Kornilova.“ Međutim, Premijer je postao centar metafizičke oluje koja je obuhvatila Rusiju i nije ga bilo moguće zaustaviti. Kerenski izdaje naredbe na sve strane: objavljuje izvanredno stanje u Petrogradu, Savinkova imenuje gubernatorom glavnog grada, zahtijeva da se sve jedinice poslane glavnim štabom u Petrograd zaustave. Kornilov odgovara svojim javnim proglasom u kojem optužuje Privremenu vladu za suradnju s boljševičkim elementima u savjetima, koji pogoduju planovima njemačkog glavnog štaba. Kornilov se kune putem pobjede nad neprijateljima dovesti narod do ustavotvorne skupštine, koja će odrediti novo društveno uređenje. Na proglas Kornilova se odazivaju kozački ataman Kaledin, zapovjednik jugozapadnog fronta general Denikin i zapovjednik zapadnog fronta general Balujev. Predstavnik Ministarstva vanjskih poslova u glavnom štabu armije šalje telegram svojem šefu, Ministru vanjskih poslova Tereščenku, u kojem stoji: „Trezveno ocjenjujući položaj, moramo priznati da će čitav zapovjedni kadar, većina oficira i najbolje oružane jedinice krenuti za Kornilovim.“ Cijene dionica na burzi u Petrogradu 28. kolovoza naglo rastu u očekivanju pobjede Kornilova. Nitko ne pretpostavlja da za otprilike pola godine više neće biti ni Kornilova, ni dionica.

Tužan rasplet nepostojeće pobune

Nakon što su dva generala u glavnom štabu odbila preuzeti mjesto Kornilova prema zapovijedi Kerenskog (koji, usput budi rečeno, nije imao formalne ovlasti da samostalno smjenjuje i imenuje vrhovnog zapovjednika oružanih snaga), Kerenski je prisiljen ostaviti Kornilova na njegovom mjestu do daljnjeg, s time da je naložio ograničavanje njegovih ovlasti isključivo na vojna pitanja. Slična situacija se uskoro ponovila i sa sastavom Privremene vlade – nakon što se sa Savjetom nije uspio dogovoriti oko sastava „direktorija,“ Kerenski je bio prisiljen zamoliti ministre da ostanu na svojim radnim mjestima do daljnjeg, što je većina prihvatila. Imenovanje Savinkova gubernatorom Petrograda zaduženim za sprječavanje ulaska jedinica lojalnih Kornilovu u grad se također činilo neobičnim kadrovskim rješenjem s obzirom na dugu povijest pregovora između Savinkova i Kornilova te njihove bliske stavove po pitanju rješenja političke krize.

Boris Savinkov je od zloglasnog terorista dogurao do pozicije petrogradskog gubernatora

Po primitku vijesti o pobuni Kornilova, CIK poziva sve vojne komitete, lokalne savjete, željezničare i djelatnike komunikacija da odbiju izvršavati zapovijedi glavnog štaba i poduzmu sve mjere kako bi usporili kretanje „kontrarevolucionarne“ vojske. Na večernjem zasjedanju CIK-a 27. kolovoza, menjševički zastupnici predlažu osnivanje takozvanog Vojno-revolucionarnog komiteta radi organizacije obrane revolucije od jedinica lojalnih Kornilovu. Ostvarivanje ovog zadatka pretpostavlja prisan odnos s vojnim jedinicama u Petrogradu, a takav odnos imaju petrogradskom garnizonu dobro poznati boljševički agitatori. Stoga petrogradski Savjet boljševicima vraća propusnice za ulazak u gradske vojarne koje im je oduzeo zbog poticanja srpanjskog nasilja. Vojno-revolucionarni komitet odlučuje naoružati tvorničke radnike, čime su ponovno formirane boljševičke radničke družine koje su od travnja poznate pod nazivom Crvena garda. Opća tendencija umjerenih zastupnika savjeta da prepuste prljavi posao terenskog rada kolegama sklonijim akciji će se uskoro pokazati fatalnom. Dok se CIK bavio pitanjima visoke politike, boljševicima je dopušteno da bez nadzora provode agitaciju u vojarnama. Ovakav razvoj situacije zaslužuje da se na njemu zadržimo. Svega dva tjedna ranije, Centralni izvršni komitet savjeta je isključio boljševike iz delegacije na Moskovskom savjetovanju, a sada im je dodijelio status ključnog partnera u instituciji zaduženoj za upravljanje oružanim jedinicama u Petrogradu. Za takav vrtoglav preokret je bilo potrebno da se u kratkom vremenu odvije čitav niz bizarnih zapleta i političkih samoubojstava. Od pojave glasina o nepostojećoj boljševičkoj prijetnji, fantoma „desnog“ državnog udara, besvjesne manipulacije duševno neuravnoteženog Lvova i neurozne reakcije Kerenskog, do odluke Centralnog izvršnog komiteta o uključivanju boljševika u Vojno-revolucionarni komitet i naoružavanju radničkih odreda, u Petrogradu se krajem kolovoza stvorila savršena oluja koja je ponovno ispljunula već prožvakane boljševike na opustošenu političku scenu. Po riječima Richarda Pipesa, jučerašnji podmetači požara su postali današnji vatrogasci.

Nikolaj Čhiidze, Georgij Plehanov i Iraklij Cereteli (2-4 mjesto s lijeve strane) u Predsjedništvu 1. Sve-ruskog kongresa savjeta radničkih i vojnih deputata. Vodeći ljudi savjeta nisu vidjeli, ili su se pravili da ne vide, kako naoružavanje radničkih masa i mobiliziranje petrogradskog garnizona protiv Kornilova otvaraju do tada neslućene mogućnosti boljševicima

Afera Kornilova je završila antiklimaksom i konačnim ispuhavanjem autoriteta Privremene vlade, koja je za sobom na političko dno povukla i glavni štab armije. Nakon što je general Krimov 29. kolovoza primio telegram u kojem ga Kerenski obaviještava da nema nikakve potrebe za intervencijom u Petrogradu, zbunjeni Krimov zaustavlja pohod već demoraliziranog konjičkog korpusa na glavni grad. Dva dana kasnije, ponosni general dolazi na sastanak s nadmenim Kerenskim, koji mu odbija pružiti ruku. Shvativši do kakvog je sumanutog nesporazuma došlo i kakve su njegove posljedice, Krimov se upućuje u stan poznanika i izvršava samoubojstvo. Kornilov nije bio u puno boljem stanju od Krimova, pa je njegova supruga inzistirala na sklanjanju njegovog službenog pištolja. Nakon nekoliko dana nagovaranja, Kerenski je uspio navesti generala Aleksejeva, jedinog čovjeka kojem se Kornilov mogao predati bez gubitka časti, da preuzme dužnost načelnika glavnog štaba i uhapsi Kornilova. Usput budi rečeno, dužnost vrhovnog zapovjednika oružanih snaga je Kerenski dodijelio sebi. Nikome u glavnom štabu više nije bilo do spletki i razmirica, pa je smjena Kornilova prošla mirno. Zajedno s grupom generala koja ga je podržavala, Kornilov je smješten u zatvor u gradu Bihov (današnja Bjelorusija), otkuda je nakon boljševičkog prevrata pobjegao na jug Rusije, gdje je organizirao bijeli pokret koji se tijekom četiri godine građanskog rata suprotstavljao boljševičkoj Crvenoj armiji. Kornilov je poginuo u travnju 1918. godine, nakon mučnog manevriranja malobrojnom vojskom po smrznutim blatnim pustopoljinama juga Rusije, kada je za vrijeme bijele ofenzive na Krasnodar neprijateljska granata pala direktno u njegovu radnu sobu. Još u vrijeme kada su se pojavile ideje o aktivnijem sudjelovanju vrhovnog zapovjedništva armije u pitanjima izvršne vlasti, stara politička ajkula Vasilij Maklakov, zastupnik partije Kadeta u tri posljednja sastava Dume, proročanski je izjavio: mi svi samo provociramo Kornilova, a kada zagusti, svi ćemo se sakriti.

Posljedice „Kornilovščine“

Posljedica objave vijesti o „pobuni“ Kornilova je rast ionako prevelike nervoze u petrogradskoj regiji. U panici od kontrarevolucije, mornari baltičke flote divljački ubijaju oficire i objavljuju neposluh Privremenoj vladi. U Petrogradu na ulice izlazi 2. strojnička brigada i zahtjeva hitno hapšenje „kontrarevolucionara“ u glavnom štabu armije te ponovno uvođenje smrtne kazne kako bi Kornilov mogao biti pogubljen. Čuju se i tipične boljševičke parole: završetak rata bez aneksije i kontribucija te povećanje plaće vojnika, s time da novac treba biti namaknut konfiskacijom prekomjerne dobiti industrijalaca. Radnici tvornice Putilova zahtjevaju da vlada bude sastavljena isključivo od predstavnika revolucionarne klase; isto zahtijevaju i radnici Novo-admiralskog brodogradilišta. Skup sastavljen od dvije i pol tisuće vojnika gardijskih brigada smještenih u glavnom gradu najavljuje da će se „svi vjerni sinovi naroda“ protiv bilo kakve koalicije s buržoazijom boriti kao protiv Kornilova. Zamjetan broj radnika i vojnika Petrograda koji su ranije bili neutralni počinju istupati protiv Privremene vlade, a u nekim centralnim regijama zemlje savjeti već predstavljaju isključivu izvršnu vlast. U jednom malom gradiću u permskoj guberniji je na zasjedanju lokalnog ogranka stranke Kadeta zabilježen slučaj upada nekakvog čovjeka kojeg je mjesni savjet ovlastio da kontrolira i zatvori skup ukoliko to nađe za shodno. Kerenski još uvijek živi u uvjerenju da kontrolira stvari te 5. rujna potpisuje dekret o raspuštanju Vojno-revolucionarnog komiteta, ali „Izvestia“ u istom broju s njegovim dekretom objavljuju plakat s rasporedom tjednog zasjedanja VRK, koji se očigledno nema namjeru rasformirati.

Grupa ruskih oficira koja je podržala generala Kornilova u bihovskom zatvoru. Kornilov i general Anton Denikin su označeni brojevima 1 i 2. Upravo u bihovskom zatvoru je stvorena jezgra budućeg “bijelog” pokreta

Tektonski pomak ruskog društva u lijevu stranu političkog spektra nije bio uvjetovan samo ideološkim motivima, već nesposobnošću vlasti da osiguraju dostavu prehrambenih proizvoda i ogrijeva u velike gradove. Gradonačelnik Moskve, komercijalnog centra Rusije, u novinama objavljuje molbu izbjeglicama iz područja zauzetih neprijateljem da se suzdrže od dolaska u Moskvu radi nedostatka hrane i drva. Istovremeno poziva stanovnike Moskve da napuste grad radi prijetnje gladi i hladnoće. U proglasu moskovskog gradonačelnika objavljenom 3. rujna u novinama „Ruska riječ“ se može pronaći jedan znakoviti detalj: molba da zaobiđu Moskvu se odnosi i na ljude koji bježe iz Petrograda.

Kerenski je u svojim memoarima prikazao borbu s Kornilovim u plemenitom svjetlu, ustvrdivši kako ga je samo nesebična posvećenost idealima demokracije spriječila da se ranije obračuna s urotom „desnih“ elemenata u vojsci. Ništa od toga ne odgovara stvarnosti. Da je zaista postojala urota viših oficira ruske armije, Kerenski ne bi izvukao živu glavu, a Petrograd bi gotovo sigurno vrlo brzo bio stavljen pod kontrolu Glavnog štaba. Kerenski se nije borio ni sa kim, niti bi u tim danima ikoga mogao pobijediti. Konjički korpus generala Krimova se pod utjecajem agitacije rasplinuo prije nego što je stigao do glavnog grada, a organizacija „obrane“ Petrograda je delegirana paravojnoj instituciji u koju su uključeni donedavno marginalizirani boljševički elementi. Kerenski je za to vrijeme dao uhapsiti vrhovnog zapovjednika armije, preuzeo njegovu funkciju, rasformirao vladu, proglasio republiku, osnovao direktorij sastavljen od petero ministara te nastavio izdavati dekrete i proglase koje više gotovo nitko u zemlji nije smatrao obvezujućima. Kako je zlobno primjetio Trocki, već u kolovozu Kerenski u javnim nastupima više nije govorio o svojoj politici, već o svojem psihičkom stanju. Nakon boljševičkog državnog udara, Kerenski se mogao tješiti činjenicom da u rujnu 1917. godine nitko od istaknutih javnih figura nije želio preuzeti njegovo mjesto i povezanu odgovornost, ali on to ionako ne bi dopustio.

Agonija zasjedanja

Na kraju ljeta 1917. godine, jedno krnje zasjedanje petrogradskog Savjeta radničkih i vojnih deputata je bilo dovoljno da čitavu Rusiju izbaci iz demokratskog kolosijeka i preusmjeri na put prema vojnom socijalizmu. Radilo se o plenarnoj sjednici Petrogradskog savjeta sazvanoj 31. kolovoza, na kojoj se zbog nemira u gradu te bezbrojnih neuroznih sastanaka i mitinga u tvornicama i vojarnama okupilo manje od trećine zastupnika. Boljševička delegacija je nanjušila slabost protivnika te se pojavila u najjačem sastavu, što je povećalo njenu relativnu težinu na zasjedanju. Boljševici odmah počinju s diverzijom: Lav Kamenjev, jedan od lidera frakcije boljševika, na zasjedanju predlaže deklaraciju „O vlasti“ u kojoj tvrdi kako formiranje izvršne vlasti od predstavnika revolucionarnog proletarijata i seljaštva predstavlja jedini izlaz iz političke krize. Prema rezoluciji Kamenjeva, potrebno je proglasiti demokratsku republiku u kojoj će se konfiscirati imovina veleposjednika bez naknade, radnici će preuzeti kontrolu nad proizvodnjom, a ključni sektori gospodarstva će biti nacionalizirani. Bez obzira na radikalni ton deklaracije, Kamenjev ne spominje predaju izvršne vlasti savjetima. Poznavajući instinkte boljševika, razlog za zaobilaženje ove ideje vjerojatno leži u shvaćanju da im demokratsko formiranje vlasti putem izbora u savjetima još uvijek nije odgovaralo, bez obzira što se u Petrogradskom savjetu u odnosu na veljaču zamjetno povećao broj zastupnika “lijevih” sklonosti. Nakon što je Kamenjev sišao s govornice, menjševik Iraklij Cereteli pokušava zaštititi ideju zadržavanja predstavnika buržoazije u sastavu vlade jer socijalisti nemaju kapacitet za samostalno rješavanje kriza koje su zadesile zemlju. Pored toga, ideja predaje vlasti savjetima čak i u najmirnijoj zamislivoj varijanti u suštini predstavlja državni udar. Petrogradski savjet svejedno značajnom većinom prihvaća rezoluciju Kamenjeva. Ovo stvara određene probleme, s obzirom da je predsjedništvo Savjeta već izrazilo podršku Kerenskom u sastavljanju nove vlade bez ikakvih ograničenja. Stvar je neophodno rasčistiti te se 9. rujna saziva novo zasjedanje petrogradskog Savjeta, ovog puta u potpunijem sastavu od otprilike tisuću predstavnika.

Zaboravljajući kako ima posla s majstorima političke sabotaže, Predsjednik Savjeta Čhiidze bira krivi trenutak za durenje i objavljuje kako prihvaćanje deklaracije Kamenjeva onemogućuje nastavak rada trenutnog predsjedništva te je stoga potrebno postaviti pitanje smjene čelništva Savjeta. Čhiidze je vjerovao da će puni sastav Savjeta biti umjereniji od na brzinu okupljene manjine koja je tjedan dana ranije glasala za deklaraciju Kamenjeva, ali se grdno preračunao. Na glasanju o pitanju nastavka mandata trenutnog predsjedništva Savjeta, 519 od 1.000 zastupnika glasa za njegovu smjenu. Umjesto provođenja izbora za novi sastav predsjedništva, mjesto smijenjenih članova jednostavno preuzimaju trenutni članovi predsjedništava radničke i vojne frakcije. Pošto su u radničkoj frakciji imali čvrstu većinu, boljševici su se ovim potezom našli u predsjedništvu Petrogradskog savjeta bez potrebe da prolaze kroz zamorni postupak izbora. Bez obzira na niz dobitaka na političkoj lutriji, boljševici nisu zadovoljni postignutim. Lav Trocki, koji je 4. rujna pušten na uvjetnu slobodu, u razgovoru s Nikolajem Suhanovim opisuje što je prava revolucija: „Kada su nakon kornilovščine razjareni vojnici počeli razbijati kontrarevolucionarnu oficirsku bagru, to je bila demonstracija prave revolucionarne i klasne svijesti!“ Suhanov je na pjenjenje Trockog umorno odmahnuo rukom.

Neprevaziđeni orator u periodu između dvaju revolucija, Trocki se znao izraziti i bez riječi, kao na ovoj slici iz zatvora. Trocki je pušten nekoliko dana nakon hapšenja generala Kornilova. U svojim uspomenama general Denikin piše: “1. rujna je uhapšen general Kornilov, a 4. rujna je ta ista Privremena vlada pustila na slobodu Bronsteina-Trockog. Ta dva datuma Rusija treba zapamtiti.”

Nakon šest mjeseci slabo prikrivene anarhije, brutalnost revolucionarne filozofije Trockog se mnogima mogla učiniti privlačnijom od beskonačnih zasjedanja i savjetovanja u kojima se odražavala očajna nesposobnost ruskog društva da organizira demokratske izbore. Testirajući ionako tanke živce javnosti, Centralni izvršni komitet savjeta od 14-22. rujna u Petrogradu saziva takozvano “Demokratsko zasjedanje,” koje je interesantno jedino radi svojeg sastava i atmosfere rastućeg prijezira prema građanskim i kapitalističkim elementima. Na savjetovanju se okupilo oko 1.500 delegata, od čega 532 Socijalista-revolucionara, 172 menjševika, 136 boljševika i čak 400-tinjak nezavisnih delegata. Atmosfera na savjetovanju je bila mračnija i zamornija nego u Moskvi. Pisac Viktor Šklovski svjedoči: „Ljudi govore, govore. Predstavnik latgalskog naroda zahtijeva pravo na samoodređenje, a mi ne znamo gdje taj narod živi. Ispostavlja se da živi u Petrogradskoj guberniji.“ Šklovski više ne može podnijeti zrak Petrograda i traži prekomandu u Perziju radi osjećaja potištenosti koja ga je „…tjerala na rubna područja kao što mjesec tjera lunatika na krov.“ Dok umjetničke duše tonu u sve dublji očaj, Kerenski nastavlja braniti ideju koalicije s predstavnicima republikanskog centra. Većina zastupnika na savjetovanju glasa za održavanje koalicije s buržoazijom pod uvjetom da u vlasti ne sudjeluju predstavnici Kadeta. Ogorčeni ideološki istupi, nedorečenost stavova i izostanak definiranja ciljeva s jasnim rokovima čine Petrogradsko savjetovanje potpunim gubitkom vremena. Tisuću i pet stotina ljudi u dvorani je svakako previše; da bi se konačno ustrojilo trajno zakonodavno i savjetodavno tijelo koje će do općih izbora i saziva ustavotvorne skupštine nadzirati rad Privremene vlade, potrebno je smanjiti broj predstavnika. Tako je odlučeno o osnivanju novog, trajnijeg savjetodavnog i zakonodavnog tijela koje će se zvati Predparlament, koji je od planiranih 313 uskoro narastao do 555 mjesta, nakon što je zahtjev za izbacivanjem Kadeta s političke scene ocijenjen nerealnim te su njihovi predstavnici uključeni u Predparlament i novi sastav Privremene vlade kojeg je Kerenski predstavio 25. rujna. Socijalisti-revolucionari su u Predparlamentu ponovno najzastupljeniji s 135 predstavnika, a za njima slijede 92 menjševika, 75 Kadeta i 58 boljševika.

Ovo je ujedno kraj zamornog nizanja na brzinu sklepanih predstavničkih institucija koje su se pojavile nakon Februarske revolucije. U trenutku osnivanja Predparlamenta, do završetka perioda političkih sloboda je preostalo nešto više od mjesec dana. Demokracija je u ruskom društvu ostavila nepopravljiv dojam da se preglasavanjima i pregovorima ne može doći do društvenog konsenzusa – ili još gore, da područje društvenog konsenzusa ne postoji. Pored toga, samoproglašeni šampion demokracije Kerenski je i sam u nekoliko navrata postupio krajnje nedemokratski, proizvoljno dodijeljujući i oduzimajući namještenja i preuzimajući ulogu krajnjeg arbitra u pravnim i političkim pitanjima. U tom postupku je potrošio puno zraka i previše živaca, i dok među umjerenim političkim silama još uvijek nije bilo nikoga tko je želio zauzeti njegovo mjesto, u Petrogradu gotovo da nije ostalo ljudi koji bi žalili za njim.

Odluka 

Krajem rujna, Lenjin još jednom iz sigurne udaljenosti inzistira na organizaciji što skorijeg ustanka protiv Privremene vlade. Napaljenost ideološkog vožda revolucije stvara određene konflikte u Centralnom komitetu boljševičke frakcije, koji na svojem zasjedanju 21. rujna taj prijedlog uopće ne razmatra, nakon čega se Lenjin toliko uvrijedio da je napisao molbu o isključenju iz Centralnog komiteta. Pitanje kojim se boljševici bave krajem rujna je smisao sudjelovanja u Predparlamentu. Još uvijek u beznadežnoj manjini, boljševici mogu iskoristiti predstavnička tijela tek kao platformu za šokiranje javnosti proglasima ili za sitne političke diverzije. Stoga i Trocki, bez obzira na to što je 22. rujna izabran za predsjednika Petrogradskog savjeta, smatra kako je došlo vrijeme da boljševici kažu zbogom postojećim demokratskim institucijama i riješe stvar uličnom demokracijom. Njegov prijedlog ne prolazi, jer 77 od 127 predstavnika boljševičke organizacije iz raznih krajeva Rusije glasaju za sudjelovanje u Predparlamentu.

Boljševici svejedno nisu razočarali publiku gladnu skandala na prvom zasjedanju Predparlamenta 7. listopada. Znajući da raspolaže podrškom Petrogradskog savjeta, koji je 25. rujna prihvatio boljševičku deklaraciju o odbijanju priznanja nove koalicijske vlade, Trocki objavljuje kako boljševici ipak ne mogu sudjelovati u Predparlamentu i zajedno s čitavom boljševičkom delegacijom napušta salu. Sudeći po neprijateljskoj i prijezirnoj reakciji dvorane na njegov govor, moglo se zaključiti da su boljševici još jednom otišli predaleko i da će netko opet završiti u zatvoru za veleizdaju. Međutim, ovog puta se nije radilo o očajnom kriku frustriranih gubitnika čija ambicija daleko nadmašuje njihove sposobnosti. Boljševici su početkom listopada osjetili da predstavljaju jedinu stvarnu snagu u Petrogradu, jedinu vojnu organizaciju koja nije ideološki zbunjena i podijeljena u klubove lijeve i desne lojalnosti. Dok su neki zastupnici Predparlamenta popratili izlazak boljševičke delegacije zajedljivim povicima „Sretan put!“ „Gadovi!“ i „Gonite se u svoje njemačke plombirane vagone,“ predstavnici ljevice su dobro shvatili o čemu se radi. Prema pisanju Nikolaja Suhanova, „većina predstavnika ratobornog, zapjenjenog klasnom mržnjom proletarijata, izmaltretirane soldateske, kao i najnižih slojeva seljačke klase očajnički željnih revolucije“ upravo je objavila svoj odlazak na barikade.

U Petrogradu se početkom listopada pojavljuje svježe obrijani Lenjin i nastavlja maltretirati partijske kolege inzistiranjem na neodložnom oružanom ustanku. Centralni komitet opskurne marksističke sekte se radi rješenja pitanja ustanka 10. listopada u uvjetima najstrože konspiracije okuplja u jednom petrogradskom stanu. Ironijom sudbine, stan je pripadao menjševiku Nikolaju Suhanovu, koji je u ovisnosti od svojeg raspoloženja spletkarenje i ideološke fantazije Lenjina i Trockog smatrao zamornim bulažnjenjem ili političkim kriminalom. Fanatike revolucije je u stan Suhanova pustila njegova supruga i članica boljševičke frakcije Galina Flakserman. Dvanaest članova centralnog komiteta boljševičke stranke (koji jedva da predstavljaju kvorum, pošto se CK sastoji od 21 člana) se satima isprazno nabacuju neosnovanim pretpostavkama o razini podrške među ovom ili onom političkom grupacijom i teoretiziraju o vjerojatnosti revolucije u zapadnim europskim zemljama, što smatraju preduvjetom za uspjeh proleterske revolucije u Rusiji. S obzirom na veliku vjerojatnost da će radnička revolucija u Rusiji barem u bližoj budućnosti predstavljati jedinstveni fenomen te nesumnjivu prednost Esera na bilo kakvim slobodnim izborima, Kamenjev i Zinovjev glasaju protiv ustanka. Ostali članovi CK (dakle njih 10 od ukupno 21 – boljševici i demokracija su gotovo uvijek pojmovi koji se međusobno isključuju) glasaju za provođenje državnog udara. Odgovarajuća rezolucija je nešto prije tri sata ujutro nažvrljana ostatkom olovke na papiru iz bilježnice, nakon čega su se članovi centralnog komiteta revolucionarne partije gladno bacili na sendviče i zbijali nevine šale na račun Kamenjeva i Zinovjeva. Sukob Kamenjeva i Zinovjeva s Lenjinom će se uskoro preliti na stranice petrogradskih novina „Novi život“, gdje će javnost 18. listopada u članku s naslovom „O istupu“ imati prilike pročitati kako u boljševičkoj partiji postoji niz drugova koji smatraju kako bi oružani ustanak nekoliko dana prije Sve-ruskog kongresa savjeta bio poguban za revoluciju. Ovakvo istrčavanje Kamenjeva je neobjašnjivo osim ako se ne promatra u kontekstu sociopatske prirode karaktera boljševičkih lidera, za koje drugi ljudi, makar se radilo o milijunima, predstavljaju tek nijeme svjedoke njihovih uzvišenih djela. Kamenjev nije objavio svoje protivljenje ustanku kako bi ljude upozorio na opasnost od boljševičkog državnog udara, već da bi istaknuo svoje superiorno shvaćanje povijesnih okolnosti. Pritom je jedan član boljševičke sekte po prvi puta u pismenoj formi otkrio da boljševici namjeravaju nasilno svrgnuti vlast, ali to je krajem listopada u Petrogradu ionako bilo javna tajna.

sukhanov1
Jednom od najsavjesnijih kroničara društvenog raspada 1917. godine u Petrogradu Nikolaju Suhanovu sigurno nije dobro sjelo što je Centralni komitet boljševičke frakcije odabrao njegov stan za zasjedanje na kojem je donesena odluka o oktobarskom državnom udaru

Novine su opsežno pisale o mogućnosti boljševičkog oružanog ustanka još od sredine mjeseca. „Burzovne vijesti“ 14. listopada pišu kako boljševici sve glasnije govore o bliskom ustanku masa, dok vlasti ne čine ništa kako bi zaštitile Petrograd od anarhije. Novine „Novi život“ 15. listopada objavljuju tekst u kojem se govori kako su boljševici pokrenuli agitaciju za oružani ustanak, iako veliki dio radnika i vojnika nije spreman sudjelovati u državnom udaru ili je potpuno ravnodušan, a u „Živoj riječi“ se moglo pročitati kako su krvavi događaji od 3-5 srpnja bili samo proba i da prava stvar tek slijedi. Istog dana kada se u novinama pojavila kritika Kamenjeva, „Novi život“ objavljuje otvoreno pismo Maksima Gorkog u kojem stoji: „Sve upornije se šire glasine o tome da se 20. listopada sprema “istup boljševika” – drugim riječima: mogu se ponoviti odvratne scene od 3-5 srpnja. Znači – ponovno kamioni, gusto nakrcani ljudima s puškama i revolverima u rukama koje drhte od straha, i te puške će pucati u izloge dućana, u ljude – kuda god!… Zapalit će se i početi dimiti, trujući zlobom, mržnjom, osvetom, svi tamni instinkti mase, razdražene ruševinama života, lažima i prljavštinom politike – ljudi će ubijati jedni druge, nesposobni da unište svoju zvjersku glupost… Na ulicu će izaći neorganizirana masa, koja slabo razumije što hoće, a pod njenim okriljem će avanturisti, prevaranti i profesionalne ubojice početi “graditi povijest ruske revolucije”.” Iako bi nakon svojeg iskustva s Parvusom trebao znati bolje, naivni Gorki još uvijek ne vjeruje da bi iza svega mogli stajati boljševici, jer centralni komitet partije “nije potvrdio glasine o predstojećem istupu, iako ih ne opovrgava.” 

S povratkom Lenjina se intenzivirala boljševička agitacija zasnovana na ocrnjivanju buržoazije i tipičnim nelogičnostima: ranije spomenute novine „Radnički put” pišu kako upravo predaja vlasti savjetima osigurava provođenje ustavotvorne skupštine; ukoliko buržoazija spriječi predaju vlasti savjetima, spriječit će i ustavotvornu skupštinu. S obzirom da su do nedavno inzistirali na republici savjeta, boljševici moraju objasniti zašto su odjednom postali toliko zabrinuti za sudbinu ustavotvorne skupštine. Ovog zadatka se po svemu sudeći prihvatio nepotpisani Zinovjev, koji je u “Radničkom putu” ustvrdio kako je partnerstvo između savjeta i središnjeg parlamenta u stvari izvrstan način za osiguravanje funkcioniranja parlamentarne republike: u konfiguraciji vlasti kakvu je zamislio Zinovjev, parlament bi donosio zakone, a savjeti bi ih provodili na terenu. Sve ove logičke akrobacije i izmišljotine predstavljaju veličanstvenu klopku, jer u listopadu još uvijek nitko ne sluti da je krajnji cilj boljševičkih lidera uvođenje komunizma. Niti jedan boljševički dekret, pamflet ili slogan ne spominje socijalizam, marksizam niti komunizam. Čak i kada je Trocki predložio rješavanje nedostatka hrane na frontu i u gradovima putem primitivne rekvizicije na selu, to je predstavljeno i shvaćeno kao neophodna praktična mjera za rješavanje trenutačne krize, a ne osnovni princip raspodjele dobara u budućem društvu. Nikolaj Suhanov svjedoči kako boljševici pred masama nisu izravno govorili o socijalizmu kao cilju i zadatku sovjetske vlasti, a mase nisu imale nikakav razlog da razmišljaju o socijalizmu.

Jedna od nesretnih osobina radničkih i vojnih savjeta je bila visoka razina njihove autonomije u odlučivanju i vođenju politike na terenu. U ovisnosti od lokacije ili raspoloženja njihovog članstva, savjeti su mogli koordinirati svoju djelatnost i organizirati regionalna zasjedanja neovisno od Centralnog izvršnog komiteta, što je omogućavalo njihovo grupiranje u skladu s političkim sklonostima. Ove grupe bi služile kao „reprezentativni uzorak“ koji je trebao pokazati kako je „stvarno raspoloženje“ narodnih masa u stvari daleko bliže lijevoj političkoj opciji. Tako se na inicijativu boljševika početkom listopada u Kronštadtu održala konferencija savjeta petrogradske gubernije na kojoj su sudjelovali predstavnici garnizona gradova iz okoline glavnog grada. Ovo improvizirano okupljanje predstavnika savjeta u kojima su dominirali boljševici je iskorišteno za zbijanje redova i stvaranje privida legitimiteta predstojeće oružane akcije. Zasjedanje predstavnika iz 23 savjeta sjeverne oblasti od 11-13. listopada u Smoljnom institutu, na kojem su ponovno prevladavali boljševički predstavnici, otišlo je korak dalje. Sjeverni garnizoni, prije svega mornari Baltičke flote, od prvih dana revolucije su pokazivali tendenciju prema “uličnoj demokraciji” Trockog te se u boljševičkim krugovima mogla čuti ideja da bi državni udar i njegovu posljedičnu legalizaciju trebalo obaviti pod okriljem upravo ovog skupa, čiji legitimitet je bez uspjeha pokušao osporiti Centralni izvršni komitet. Uskoro se putem radio valova proširio tekst rezolucije zasjedanja savjeta sjeverne oblasti u kojoj se govori kako će za nekoliko dana Rusija predložiti primirje Centralnim silama te podijeliti zemlju seljacima.

Do sredine listopada, najveći dio boljševičkih aktivnosti je još uvijek predstavljao ispipavanje terena. Razloga za oprez je bilo više nego dovoljno. Boljševički lideri su bili svjesni kako je posao izvlačenja jeftinih aplauza od publike puno lakši od nagovaranja te iste publike na svrgavanje izvršne vlasti. Bilo je nemoguće prognozirati što će se dogoditi u slučaju masovnijeg otpora od strane Privremene vlade, kao što nije bilo jasno da li će svi savjeti mirno stajati po strani dok boljševici osvajaju vlast. Boljševici su mogli procijeniti broj simpatizera, ali broj aktivnih boraca u slučaju potrebe je bio gotovo potpuna nepoznanica, a u nekim slučajevima su procjene bile sasvim obeshrabrujuće. Na zasjedanju petrogradskog komiteta boljševičke partije 15. listopada su se pojavili i boljševički predstavnici iz raznih regija u kojima je u najboljem slučaju vladala apatija ili spremnost na prihvaćanje bilo kakvog razvoja situacije, dok većina radnika i vojnika nije bila zainteresirana ni za kakve državne udare. Nedostajalo je oružja i municije, a iz ruralnih krajeva su stizale poruke da će seljaci u slučaju ustanka zaustaviti isporuku pšenice. Jedan od predstavnika na zasjedanju je ovako opisao stanje u garnizonima oko Petrograda: „…od 5000 ljudi, ovamo će doći njih 500, a ostali će se pritajiti u Krasnom selu… u Kronštadtu je jako splasnulo raspoloženje. Silno pijanstvo se može vidjeti čak i među našim drugovima.“ Čak i Trocki priznaje da bi referendum o ustanku dao „krajnje proturječne i neuvjerljive rezultate,“ a „odgovori bi u velikoj mjeri ovisili o načinu postavljanja samog pitanja, od organa koji provodi anketu, jednostavnije rečeno od klase koja je na vlasti.“ Boris Sokolov, Eser zadužen za kontakte s armijom u svojoj stranci, kaže kako je raspoloženje vojske bilo na strani boljševika, ali njihova podrška je bila pasivna, bez ikakve tendencije prema aktivnim oružanim istupima. Sokolov ponavlja ono što će potvrditi mnogi svjedoci zbivanja u Petrogradu krajem listopada: „Jedna ili dvije brigade, lojalne i borbeno sposobne, bile bi dovoljne za držanje čitavog garnizona pod svojom komandom.“ U međuvremenu, Petrograd se uljuljkao u neobičan mir. O nadolazećoj promjeni su govorile tek crvene zastavice nestašno zataknute na spomenicima monarhije i crvene zastave na fasadama državnih institucija. Trocki piše: „Sva stara Rusija se pritajila s krivo stisnutim čeljustima od zlobe.

Bez obzira na veliku dozu neizvjesnosti, Lenjin je vjerojatno bio u pravu kada je procijenio kako su okolnosti za ustanak bolje nego ikada. U Moskvi se 15. listopada održala masovna demonstracija vojnika koji su obećavali smrt na barikadama u slučaju da ih zapovjedništvo pokuša poslati na front. Pored toga, nastavlja se niz samoubilačkih poteza vlasti koji idu na ruku boljševicima. Sredinom listopada petrogradska gradska uprava donosi odluku o naplaćivanju prijevoza vojnicima, koji su do tada gradski prijevoz koristili besplatno. „Radnički put“ odmah objavljuje tekst o bezobrazluku gradskih vlasti, iako je predviđena cijena prijevoza za vojnike četiri puta niža od standardne. 18. listopada Trocki grmi na zasjedanju petrogradskog Savjeta i poziva vojnike da odbiju platiti prijevoz. Na pitanje o istinitosti glasina o predstojećem državnom udaru Trocki odgovara tipičnim zamućivanjem vode: u ime Savjeta, koji ga za to nije ovlastio, on objavljuje kako ne postoje takvi planovi, ali ukoliko okolnosti natjeraju Savjet da pozove radnike i vojnike na oružani ustanak, oni će se tom pozivu odazvati. Istog dana, u Smoljnom institutu se okuplja dvjestotinjak boljševičkih agitatora radi koordinacije priprema za državni udar.

Sjedište Petrogradskog savjeta u Smoljnom institutu se za vrijeme priprema za oktobarski državni udar pretvorilo u štab boljševičkih paravojnih formacija

Osnivanje Vojno-revolucionarnog komiteta i oratorski uragan Trockog

Opisu okolnosti u kojima su se odvijale pripreme za boljševički državni udar je neophodno dodati neugodnu blizinu njemačke flote, koja se nakon rasčišćavanja minskih polja oko triju otoka u Riškom zaljevu našla na svega 500 kilometara od Petrograda i otvorila morski put prema zaleđu ruske vojske. 3. listopada Rusi napuštaju Talin, a dan kasnije Privremena vlada razmatra preseljenje iz Petrograda u Moskvu, što Trocki koristi da bi pred vojničkim klubom petrogradskog Savjeta optužio Kerenskog za izdaju prijestolnice revolucije. Privremena vlada 5. listopada donosi odluku o slanju dijela petrogradskog garnizona na front, ali vojnicima se više sviđa prijedlog Petrogradskog savjeta o organiziranju „obrambenog“ Vojno-revolucionarnog komiteta (VRK). U nizu poklona koje su boljševici primili nakon afere Kornilova, osnivanje usko specijaliziranog instituta koji je pružao legitimitet njihovim vojnim pripremama je imao posebnu vrijednost. Boljševici još uvijek nisu bili u stanju preuzeti čitav Petrogradski savjet, a još manje čitav Centralni izvršni komitet sve-ruskog kongresa savjeta, pa bi pokušaj proguravanja ideje o vojnom ustanku protiv Privremene vlade kroz te institucije gotovo sigurno završio porazom i novim ostrakizmom boljševika. S druge strane, VRK bi teško funkcionirao bez boljševika, koji su imali najrazvijeniju mrežu agitatora u vojarnama. Tako je stvorena paklena institucija kroz koju su boljševici mogli obavljati agitaciju s pokrićem Petrogradskog savjeta, ali bez njegove kontrole. Na mjestu predsjednika VRK se izmjenjuju tri boljševika, među kojima se nalazio Trocki, i jedan Eser. Trocki je o osnivanju VRK kasnije napisao: „…ishod ustanka 25. listopada je bio već tri četvrtine, ako ne i više, predodređen u trenutku kada smo se usprotivili slanju petrogradskog garnizona [na front, op.a.], osnovali Vojno-revolucionarni komitet (16. listopada), imenovali svoje komesare u sve vojne jedinice i institucije i time potpuno izolirali ne samo štab Petrogradskog vojnog okruga, već i vladu.

21. listopada boljševici sazivaju zasjedanje predstavnika svih jedinica petrogradskog garnizona na kojem Trocki zabija klin između petrogradskog garnizona i glavnog štaba. Nakon što je hipnotičkom energijom doveo tisuću prisutnih do stanja bliskog ekstazi, Trocki poziva vojnike na zakletvu podrške Petrogradskom savjetu kada „prijeđe s riječi na djela.“ Svi prisutni kao po zapovijedi podižu ruke u zrak i uzvikuju „kunemo se!“ Trocki završava patetično: „Neka ovo glasanje bude vašom zakletvom da ćete svim snagama, svim sredstvima podržati Savjet, koji je na sebe preuzeo veliki teret provođenja revolucije do pobjede i osiguranja zemlje, kruha i mira!“ Privremena vlada na vijesti sa zasjedanja predstavnika petrogradskog garnizona ne reagira. Doduše, kada su se tri predstavnika VRK ponosno zaputila u glavni štab kako bi zapovjednika Petrogradskog vojnog okruga Polkovnikova obavijestili da njegove zapovijedi više neće vrijediti bez potpisa predstavnika VRK, Polkovnikov ih je ispratio s upozorenjem da će sve komesare VRK koji naruše zakon dati uhapsiti. Međutim, Trocki nema namjeru bilo kome prepustiti inicijativu. Na izvanrednom zasjedanju Petrogradskog savjeta on obaviještava zastupnike kako se štab odbija potčiniti VRK te je stoga neophodno poduzeti „daljnje korake“. Rezultat njegovog istupa je deklaracija Savjeta u kojoj stoji kako je petrogradski garnizon priznao VRK svojim rukovodećim organom i kako se štab Petrogradskog vojnog okruga svojim odbijanjem suradnje s VRK pretvorio u oružje kontrarevolucionarnih sila. VRK odbija bilo kakvu odgovornost za djelatnost štaba te poziva vojnike Petrograda na zaštitu revolucije. Zapovijedi bez potpisa predstavnika VRK nisu važeće, stoji u deklaraciji Petrogradskog savjeta.

Reakcija štaba na sve ovo izostaje, između ostalog iz razloga što vijesti iz Smoljnog instituta zvuče nestvarno. Polkovnikovu je upravo objavljeno kako ga je institucija koja postoji manje od tjedan dana odstranila od dužnosti. Umjesto da u Smoljni institut pošalje živu silu i tehniku, Polkovnikov saziva sastanak s predstavnicima CIK-a, Petrogradskog savjeta i vojničkih komiteta. Nije sasvim jasno čemu se Polkovnikov nadao, ali rezultat je bio još jedan šamar od Petrogradskog savjeta, čija delegacija je ponovila sadržaj deklaracije te se udaljila prije nego što je Polkovnikov stigao odgovoriti. Bio je to rijedak slučaj kada se netko pokazao naivnijim od Kerenskog: dok je Polkovnikov inzistirao da je radi smirivanja situacije dovoljno uključiti još kojeg predstavnika Petrogradskog savjeta u štab, Premijer je počeo pozivati vojne jedinice iz okolice Petrograda na zaštitu Privremene vlade. To ne znači da je Premijer bio išta efikasniji od Polkovnikova. Pozvane vojne jedinice pitaju Petrogradski savjet da li je zaista neophodno dolaziti, na što Savjet odgovara da je u Petrogradu sve u najboljem redu te da nema potrebe za uznemiravanjem. Da stvar nije toliko ozbiljna, petrogradska javnost bi se valjala po podu od smijeha.

Oratorska lavina Trockog 22. listopada postaje nezaustavljiva. U ogromnoj središnjoj sali petrogradskog Narodnog doma (čija je službena funkcija „institucija za narodnu zabavu“) okuplja se gomila vojnika, radnika i predstavnika srednjeg staleža kako bi čuli i vidjeli legendarnog govornika. Trocki okupljenima objavljuje kako će požar boljševičke revolucije biti toliko snažan da će zahvatiti čitav svijet. U rijetkom nastupu iskrenosti, Trocki obaviještava publiku o planovima ukidanja privatnog vlasništva, konfiskacije žitarica, skrivenih novaca, odjeće i obuće te podjele zemlje seljacima. Više nije bitno hoće li netko biti zgrožen ili zbunjen njegovim nastupom. Trocki je ušao u područje koje se u vrhunskom sportu naziva „zona“ i bez napora niže oratorske pobjede. Kada je čuo da zapovjednik Petropavlovske tvrđave, u kojoj se nalazio arsenal s oko 100.000 pušaka, odbija priznati autoritet VRK i prijeti hapšenjem njegovog predstavnika, Trocki se pozvao u goste i održao govor nakon kojeg je većina vojnika glasala za predaju vlasti savjetima i prihvaćanje autoriteta VRK. Tvrđava čiji topovi gledaju direktno u sjedište Privremene vlade u Zimskom dvorcu je bez ispaljenog metka prešla pod kontrolu boljševika. Politički i vojno nemoćna, Privremena vlada promatra kako jedinice petrogradskog garnizona jedna za drugom izjavljuju lojalnost VRK. Shvativši da se sprema nasilje, Centralni izvršni komitet, petrogradska gradska vijećnica, menjševici i Eseri lijepe pamflete na zidove i ograde kojima upozoravaju na šačicu bezumnika koji provociraju krvave sukobe i kontrarevoluciju. Otužni listići se ne mogu mjeriti s govorničkom karizmom Trockog.

Boljševički državni udar bi teško uspio da oružjem nakrcana Petropavlovska tvrđava nije zahvaljujući Trockom bez ispaljenog metka prešla pod njihovu kontrolu. Zimski dvorac u kojem je zasjedala Privremena vlada se vidi na drugoj strani rijeke Neve, iza “špice” Petropavlovske katedrale

Kerenski čeka kraj            

U razgovoru s Kerenskim vođenim otprilike pet dana prije boljševičkog državnog udara, Vladimir Nabokov ga je upitao kako se odnosi prema mogućnosti boljševičkog ustanka o kojem je brujao čitav grad. Još jednom potvrđujući potpunu odlijepljenost od stvarnosti, Kerenski odgovara kako je „spreman služiti misu kako bi se takav ustanak dogodio“ te kako raspolaže više nego dovoljnim snagama da bi mu se suprotstavio. Kerenski je vrlo vjerojatno blefirao. Ministri Privremene vlade su tih dana svakodnevno raspravljali o boljševičkoj prijetnji te u najboljem slučaju dolazili do zaključka kako Privremena vlada raspolaže dovoljnom vojnom snagom da spriječi državni udar, ali ne puno više od toga. Stoga su i mjere bile nedorečene: zapovjedniku Petrogradskog vojnog okruga je naloženo da stavi sve lojalne jedinice u gradu u stanje pripravnosti u očekivanju djelovanja protivnika, kojemu je prepuštena inicijativa. Kerenski je izrazio namjeru hapšenja svih članova VRK, ali su ga ministri odgovorili od te ideje. Da li je iza toga stajala naivna pomirljivost ili strah, ostaje nepoznato.

Mogućnost boljševičkog ustanka je u određenoj mjeri zaista veselila pripadnike desnih političkih opcija i građanskog centra, koji su priželjkivali da boljševici konačno pokažu svoje pravo lice kako u budućnosti ne bi bilo sumnji oko njihove prirode. Mnogi su pretpostavljali da su boljševici u stanju uzrokovati dosta nevolja i prolivene krvi, ali apsolutno nitko nije predviđao da bi njihova avantura mogla završiti bilo čime osim neslavnog poraza. Za menjševika Iraklija Ceretelija je i to bila dovoljno zabrinjavajuća mogućnost. Za razliku od Kerenskog, on je u razgovoru s Nabokovim izjavio kako se boljševici u slučaju uspješnog svrgavanja Privremene vlade neće održati na vlasti dulje od dva-tri tjedna, ali će za to vrijeme nanijeti prilično veliku štetu te je takav scenarij neophodno izbjeći po svaku cijenu. Cereteli je jasnije od Kerenskog isčitao brojne zlokobne signale nadolazećeg vala nasilja. Između ostalog, pojavila se neobična praksa javnog slanja prokletstava vrhovnom zapovjedniku armije od strane vojničkih organizacija. Kada je Kerenski uputio kritiku na račun discipline mornara Baltičke flote, njihovi predstavnici su objavili rezoluciju u kojoj između ostalog stoji: “…tražiti od radničko-vojničkih i seljačkih Centralnih izvršnih komiteta hitno udaljavanje iz sastava Privremene vlade… antipolitičkog avanturista Kerenskog kao lica koje svojim besramnim političkim ucjenjivanjem u korist buržoazije sramoti i pogubljuje veliku revoluciju… Tebi, izdajniku revolucije Bonapartu-Kerenskom, šaljemo prokletstva u trenutku kada naši drugovi ginu pod mecima i granatama i tonu u morskim valovima…” Takav jezik Kerenski ranije nije imao prilike čuti. Na njegovu prijetnju hapšenjem sovjetskih komesara, odgovor je glasio: „Oblasni komitet mirno prima izazov Privremene vlade.“ U suštini, Baltička flota je već bila u stanju pobune.

Prema riječima Nabokova, Kerenski je još u travnju 1917. godine izjavio kako bi rado porazgovarao s Lenjinom, pošto on živi u potpunoj izolaciji i gleda na svijet isključivo kroz naočale svojeg fanatizma. Ova ideja je zasigurno proizvod sentimentalnosti Kerenskog, za kojeg je činjenica da su njih dvojica rođeni i odrasli u istom gradu igrala neku vrstu emocionalnog mosta nad ideološkom provalijom. S obzirom da Lenjin nije polagao nikakvu vrijednost na zajedničko porijeklo i slične isprazne sentimentalnosti, gotovo je sigurno da bi taj susret samo još više omekšao Kerenskog, koji je boljševicima i ostalim lijevim radikalima ionako u više navrata dopustio neoprostive svinjarije. Kerenski je vjerojatno prestao razmišljati o fenomenu boljševika kao nekoj vrsti političkog nestašluka prirodnog za mlade demokracije tek nakon skandaloznog istupa Trockog na zasjedanju Predparlamenta. Nekoliko dana prije državnog udara, Premijer je počeo uviđati kako je bivši Ministar vanjskih poslova u Privremenoj vladi Pavel Miljukov bio u pravu kada je primijetio kako boljševici ne predstavljaju tradiciju europskog anarho-sindikalizma, već razbojnički pokret nalik pobunama Emilijana Pugačova i Stenke Razina. Međutim, bilo je prekasno.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s