Bojažljivi državni udar

Ducunt volentem fata, nolentem trahunt (sudbina vodi voljne, vuče nevoljne)

Seneka mlađi

U noćnim satima 24. listopada Vlada konačno donosi odluku o hapšenju VRK i zatvaranju boljševičkih tipografija koje preplavljuju grad pozivima na ustanak. U 5:30 ujutro u štampariju boljševičkog izdanja „Radnički put“ upada odred junkera, izbacuje radnike i zatvara prostorije. Dvoje radnika iz štamparije jure u Smoljni institut i traže od Trockog da im VRK osigura zaštitu. VRK poziva Litovsku brigadu i 6. inžinjerijski bataljon, koji ubrzo ponovno otvaraju štampariju i pokreću izdavanje novina. Trocki piše: “vladom zabranjene novine izlaze na svjetlo pod zaštitom vojske Komiteta [VRK], koji i sam treba biti uhapšen. To i jest ustanak.” Ujutro čak i političari počinju shvaćati što se događa. Trockog posjećuje delegacija iz gradske vijećnice i traži objašnjenje: priprema li Savjet (oni još uvijek misle da iza svega stoji Savjet) ustanak? Trocki im poslužuje prijezirnu sofistiku: “Pitanje vlasti podliježe odluci kongresa savjeta.” Da li će doći do oružane borbe, kaže Trocki, “ne ovisi o savjetima koliko o onima koji usprkos jednoglasnoj volji naroda zadržavaju vlast u svojim rukama.” Međutim, nastavlja Trocki, upravo Vlada traži sukob izdavanjem naloga za hapšenje VRK, na što radnici i vojnici mogu odgovoriti samo otporom.

U međuvremenu, zapovjednik Petrogradskog vojnog okruga javlja u štab Sjevernog fronta da je situacija u Petrogradu „užasna“. Uličnih nereda nema, ali je u tijeku „sistematsko osvajanje institucija, kolodvora, hapšenja…“  Trocki se u svojem osvrtu na tihi prevrat kasnije razbacivao patetikom: „Buržoaske klase su očekivale barikade, plamen požara, pljačke, rijeke krvi. A zapravo je vladala tišina, strašnija od svih grmljavina svijeta.“ Od 200.000 vojnika petrogradskog garnizona, po zapovijedi VRK 24. listopada je na ulice izašao otprilike deseti dio. Ispunjavajući zadatak „zaštite revolucije,“ oni ne shvaćaju da su ih boljševici iskoristili kako bi paralizirali grad i unijeli pomutnju. Zapovjednici nisu sigurni koga hapsiti, a koga propustiti. Pred jutro 25. listopada, na putu prema glavnom štabu na sastanak s Kerenskim radi razmatranja mjera protiv ustanka, vojni Ministar Aleksej Manikovski nesmetano prolazi kroz dvije kontrolne točke. Nešto kasnije tog dana, Ministar prehrane Sergej Prokopovič je uhapšen i dostavljen u Smoljni institut, otkuda je neobjašnjivo pušten na zasjedanje Vlade u Zimski dvorac. Razlog za ove propuste leži u činjenici što boljševici ne kontroliraju čak niti manji dio jedinica koje je VRK izveo na ulice. Boljševička frakcija je toliko mala, a broj ljudi koji su spremni na oružani sukob u njihovo ime toliko ograničen, da Trocki i drugovi mogu upravljati tek nekolicinom ključnih zadataka. Oni još uvijek sa svakim korakom ispituju teren, osjećajući kako uspjeh njihovog ustanka ovisi o pitanju da li je Privremena vlada u stanju pronaći par stotina odlučnih vojnika potrebnih za rastjerivanje pobunjeničke klike iz Smoljnog instituta. Razloga za brigu nije bilo. Ne samo da Privremena vlada ne raspolaže takvim „udarnim” trupama, već je čak i zdanje glavnog štaba, gdje se u noći s 24. na 25. listopada nalazio Kerenski, gotovo nebranjeno.

Zaštita Zimskog dvorca je nekoliko dana prije boljševičkog napada izgledala otprilike ovako. Da je boljševički juriš izgledao poput kasnije mitologizirane scene iz filma “Oktobar” Sergeja Ejzenštejna, zaštitnici bi bili pometeni unutar nekoliko minuta. U stvarnosti, pokušaji prodora u dvorac su nalikovali seriji sitnih provala i trajali su čitav dan i dobar dio noći, a zaštitnicima Zimskog dvorca nije bilo jasno tko ih napada niti s kojim ciljem. Najsmiješnije je što to nije bilo jasno niti napadačima

25. listopada ujutro počinje bojažljiva opsada Zimskog dvorca. Teško je opisati nestvarnu situaciju u kojoj neorganizirane grupice naoružanih ljudi poput nesigurnih strvinara ispipavaju ulaze u veličanstveno sjedište nedavno pokopane imperije. Njihovo djelovanje je još uvijek takvo da posjetitelj koji bi ušao na glavni ulaz ne bi primijetio da se oko zgrade odvija nekakav sukob. Članovi vlade se nastavljaju kretati kroz sam centar grada bez ikakvih prepreka. U devet sati ujutro, ministri na poziv Kerenskog stižu u Glavni štab, u kojem vlada atmosfera kao na kolodvoru. Kroz ulaz su u oba smjera bez ikakve kontrole prolazile čitave kolone vojnika iz svih rodova vojske. Nitko ne zna tko su ti ljudi i što tamo traže. Nakon sastanka u Glavnom štabu, Kerenski odlazi iz grada po vojna pojačanja, dok ministri odlaze u Zimski dvorac, vjerojatno radi stvaranja dojma kako se posao nastavlja kao obično.  Otprilike u trenutku kada su ministri zasjeli u svoje fotelje, Lenjin, koji se prethodne večeri konačno udostojio pojaviti u Smoljnom s ogromnim povezom preko lica, objavljuje pobjedu VRK nad Privremenom vladom. U proglasu poslanom novinama u 10:00 sati, „Vojno-revolucionarni komitet pri Petrogradskom savjetu radničkih i vojnih deputata“ obaviještava građane Rusije kako je Privremena vlada svrgnuta: „Državna vlast je prešla u ruke organa Petrogradskog savjeta radničkih i vojnih deputata, Vojno-revolucionarnog komiteta, koji stoji na čelu petrogradskog proletarijata i garnizona. Cilj za kojeg se borio narod: neodložno predlaganje uspostave demokratskog mira, ukidanje veleposjedničkog vlasništva zemlje, kontrola radnika nad proizvodnjom, uspostava vlade savjeta – taj cilj je osiguran.“ 25. listopada ujutro, ova objava nema nikakvo praktično značenje. Ministri još nisu uhapšeni, Kerenski je izvan grada, a Lenjin još uvijek nije siguran da čitava stvar neće završti njegovim hapšenjem. Iako se nalazi u Smoljnom dvorcu koji je pod potpunom vojnom kontrolom boljševika, Lenjin čitav dan provodi zabijen u najdubljem uredu s povezom, perikom i naočalama na glavi te komunicira samo s najbližim kolegama.

Koliko god to zvučalo nevjerojatno, 25. listopada ujutro Predparlament još uvijek postoji te se u zgradi Marijinskog dvorca do podneva okupio nevelik broj zastupnika. Jedini rezultat zasjedanja je bila tijesnom većinom donesena odluka o sklanjanju od nasilja. Predparlament ionako nema nikakve ovlasti i može samo promatrati kako brod tone. Ministar pravosuđa u posljednjem sastavu Privremene vlade Pavel Maljantovič o posljednjem danu Predparlamenta piše: „…u ogromnoj mišolovci su tumarali, povremeno se okupljajući zajedno ili u odvojene grupe radi kratkih razgovora, osuđeni ljudi, usamljeni, svima ostavljeni.“ Ako zastupnici Predparlamenta više nikome nisu bili zanimljivi, ministri Privremene vlade su se morali početi braniti od nezvanih gostiju. Rukovoditelj obrane Zimskog dvorca i član šireg sastava kabineta Petar Paljčinski izvještava zbunjene ministre o nekoliko slabo organiziranih pokušaja proboja u dvorac koje su junkeri s lakoćom odbili pucajući u zrak. Sporadična pucnjava postaje sve češća. U jednom trenutku se veća grupa od 30-40 naoružanih ljudi probila u dvorac, ali su ubrzo uhapšeni i razoružani. Zatim se ponovno začula buka, krici, topot i dvije eksplozije. Netko od napadača je bacio dvije ručne bombe s galerije koja se pružala duž jednog od hodnika dvorca. Branitelji trpe prve gubitke, ranjena su dva junkera, ali i bombaši su uhapšeni. Nakon još jednog neuspješnog upada napadača u dvorac, dio zaštitnika procjenjuje kako je stvar beznadežna te napušta položaje. Napadači koriste priliku i zauzimaju sporedne prostorije i hodnike. Pred kraj dana više nije jasno tko ima kontrolu nad dvorcem. Ministri nemaju pojma što im je činiti te raspravljaju o mogućnosti da krenu kućama. Većina ipak smatra da je potrebno ostati u uredu do okončanja krize. Pokušaji upada u Zimski dvorac traju od jutra, ali ministri još uvijek nisu vidjeli niti jednog boljševika. Pristupi dvorcu su i dalje potpuno slobodni. Vladimir Nabokov je nesmetano ušao u dvorac, popeo se do ministarskog kabineta i izašao. Nitko ga nije zaustavljao. Još manje je jasno što se događa na ulicama. Nikolaja Suhanova u centru grada zaustavlja vojna patrola. Časnik koji je provjeravao njegove dokumente govori: „Neshvatljivo!.. Naredili su da izađemo. A zašto – nije poznato. Svoji protiv svojih. Neobično…“ Patrola na Suhanova ostavlja dojam zbunjene grupice ljudi koja nije spremna na bilo kakvu borbu: „…takva vojska se neće boriti, razbježat će se i predati pri prvom ispaljivanju manevarskog metka. Ali nije bilo nikog da ga ispali.“ Boris Savinkov se u vrijeme odvijanja boljševičkog državnog udara također motao po centru Petrograda te je svjedočio o jezivoj mirnoći na ulicama: „Nigdje se nisu čuli pucnjevi, ljudi su bili mirni, i s čuđenjem sam primjetio kako se na Nevskoj aveniji, kao i obično, nalazi mnogo junkera iz vojnih učilišta.“ Savinkov nešto kasnije nailazi na prve boljševičke jedinice, oko stotinu i pedeset vojnika Pavlovske regimente, koji su se u rasutom stroju nervozno i nesigurno kretali prema Zimskom dvorcu. Savinkov je kasnije zapisao kako je, sudeći po njihovom izgledu, jedan puškomitraljez bio dovoljan da ih zaustavi. U svojim „Zapisima o revoluciji“ Nikolaj Suhanov upućuje u prošlost očajnički poziv zaštitnicima Privremene vlade: „Organizirajte barem demonstraciju sile! Ispalite par ćoraka! Možda će se [ustanici] razbježati kao u lipanjskim danima.“ Tri kozačke regimente koje su bile najizgledniji kandidati za obavljanje tog posla odbijaju istupiti protiv boljševika. Oni su u srpnju već jednom ugušili boljševički ustanak samo da bi Premijer krajem kolovoza njihove drugove proglasio izdajnicima i omogućio boljševicima da povrate snagu. Po njima, Kerenski se zna boriti samo protiv Kozaka. Protiv boljševika se boriti ne zna. Koliko god bila prostodušna, ova ocjena predstavlja najtočniju ocjenu razloga pada Privremene vlade koju je moguće izreći u jednoj rečenici.

U večernjim satima zaštitnicima Zimskog dvorca počinju pucati živci. Predstavnici junkera oko sedam sati ulaze u kabinet ministara i traže od njih da preuzmu odgovornost za daljnje postupanje. Zapovijedaju li ministri obranu do posljednjeg čovjeka? Ili da svi tiho odu kućama? Ministri odgovaraju kako ne mogu zapovijediti niti jedno, niti drugo, te prepuštaju odluku junkerima. Ovima je teško otići dok god ministri ostaju u dvorcu, pa svi skupa dočekuju zaglušujući pucanj s „Aurore“ koji se začuo oko 21 sat. „Aurora“ nema bojne municije, granata je manevarska. Pravo granatiranje počinje oko 23 sata, kada paljbu otvaraju topovi Petropavlovske tvrđave. S njima također nešto nije u redu – od tridesetak hitaca ispaljenih iz neposredne blizine Zimskog dvorca, samo dva pogađaju cilj. Sada boljševici izgledaju smiješno, jer su obavijest o svrgavanju Privremene vlade objavili prije trinaest sati, a kabinet ministara i dalje zasjeda i već se pomalo dosađuje. Kanonadu iz Petropavlovske tvrđave ne prati nikakav organizirani napad. Tek nekoliko sati kasnije, kada su se napadači uglavnom bez otpora razmilili po Zimskom dvorcu, u sobu s ministrima upada uznemireni junker te raportira kako su sve ostale prostorije u dvorcu pod kontrolom napadača. Junkeri su se i dalje spremni braniti do posljednjeg čovjeka ukoliko Privremena vlada tako zapovijedi. Privremena vlada tako ne zapovijeda. Ministri se slažu da nema potrebe za prolijevanjem krvi i otpuštaju junkere. Ne znajući što bi sa sobom, šačica suvišnih činovnika sjeda za stol u očekivanju neizbježnog hapšenja. Vrata njihovog ureda se otvaraju i prostoriju ispunjavaju naoružani ljudi na čelu s boljševikom Vladimirom Antonovim-Ovseenkom, mršavim tipom sa skromnim vojnim obrazovanjem i frizurom poludjelog matematičara. Antonov-Ovseenko u ime VRK obaviještava ministre da su uhapšeni. Vidjevši fizionomije ustanika, ranije spomenuti Petar Paljčinski procjenjuje da bi se isplatilo pokušati s primitivnom podvalom. On skače sa stolice i usrdno uvjerava Antonova-Ovseenko kako su se upravo dogovorili s „njegovima“ preko telefona, o čemu Antonov-Ovseenko nije obaviješten… Trik ne uspijeva i ministri su pod stražom prevezeni u Petropavlovsku tvrđavu, čudom izbjegavši linč.

Polaznici vojnih učilišta i ženski vojni odredi koji su branili dvorac nisu bili te sreće. Odredi boljševičkih jurišnika su se odmah po zauzimanju Zimskog dvorca temeljito napili te u takvom stanju razvozili djevojke po gradu, silovali ih i ubijali. Pod okriljem noći atmosfera u gradu je naglo postala puno zlokobnija. Jedan od zapovjednika s broda „Republika“ sjedi na stolici ispred tri bivša carska oficira koji su sada uhapšeni, pijanim, izgubljenim pogledom gleda u daljinu i rukom krsti prostor između sebe i njih, mrmljajući strašnu presudu: „smrt…smrt…smrt…“ Zatim te iste oficire ucjenjuju da skupe novac za otkup vlastite glave, utrpavaju ih u automobile i voze kuda ih očajni oficiri vode. Ljudi otvaraju vrata svojih domova, pred sobom vide zarobljene oficire, njihove pripite krvnike i ne znaju kako bi se ponašali: oni žele otkupiti živote oficira, ali to ih istog časa može osuditi na smrt, jer bi ispalo da podržavaju „monarhiste“; isto tako, ako daju puno novaca, banditima se to može svidjeti pa ostanu pod njihovim krovom duže; ako daju premalo, to ih može razjariti. Za sudbinu uhapšenih oficira to nije važno, jer ih ponovo posjedaju u automobil, voze na rub grada, tjeraju da se skinu do gola i strijeljaju. U danima nakon oktobarskog prevrata, vojnici crvene garde vuku časnike po ulicama oko Carskog sela i nude ih na prodaju. Kada ljudi pitaju „što će nam?“, vojnici uz smijeh odgovaraju: „pa za strijeljanje.

U vrijeme opsade Zimskog dvorca, Kerenski je bio zauzet ponižavajućom potragom za vojnim jedinicama koje su spremne priskočiti u pomoć. Prvo je krenuo u Gatčinu, gdje nije zatekao niti jednog vojnika iz sastava regularne armije, ali je zato u posljednji čas umakao boljševicima. U svojem očajničkom pokušaju mobilizacije zaštitnika kakvog-takvog demokratskog poretka, Kerenski je bi prisiljen na obraćanje 3. konjičkoj diviziji, upravo onoj koju je u kolovozu proglasio pobunjeničkom. Bez pretjeranog entuzijazma, 3. konjička kreće prema Carskom selu, gdje nailazi na naoružanu, ali neorganiziranu grupu ustanika. Zapovjednik konjičke divizije general Krasnov od boljševika traži da polože oružje u roku od pet minuta. Dio pobunjenika je otišao odmah nakon ultimatuma, a dio nakon kratke pucnjave. Pod zapovjedništvom Krasnova se nalazi tek 600 Kozaka, što je premali broj čak i za relativno jednostavan zadatak policijskog nadzora Carskog sela. Desetak kilometara sjevernije, Kozaci upadaju u prvu ozbiljnu bitku s brojnijim boljševicima. Nakon neugodnog granatiranja koje je pokazalo artiljerijsku premoć boljševičkih odreda, Kerenski saziva vojni savjet na kojem je glavno pitanje perspektiva obrane. O povratku u Petrograd više nitko ne razmišlja. Kratka revizija raspoloživih snaga pokazuje da je otpor besmislen. Kerenski nalaže jednom od zapovjednika da stupi u kontakt s boljševicima i šalje izaslanika na pregovore s Trockim. Savinkov svjedoči o teškom duševnom stanju Kerenskog, koji je dočekao kraj dana izmožden na kauču. Kerenski je uvjeren kako su potpuno opkoljeni boljševicima i nagovara Savinkova da ne pokušava napustiti Gatčinu u potrazi za pojačanjima. Sve je propalo, tvrdi Kerenski. A Rusija? – pita Savinkov. Kerenski zatvara oči i odgovara šaptom: „Rusija? Ako je Rusiji suđeno stradati, ona će stradati… Rusija će stradati… Rusija će stradati.“ Savinkov napušta Gatčinu i upućuje se u Lugu u potrazi za finskim pješačkim divizijama. Tamo zatiče indisponirane vojnike koji su u dva dana primili pet proturječnih zapovijedi te su odlučili ne slušati nikoga dok se stvari ne rasčiste. Savinkov će ubrzo ponovno nestati u podzemlje, kao u vrijeme carske Rusije.

Rezultat pregovora Kozaka s boljševicima u Gatčini je natjerao Kerenskog da skoči s kauča. Boljševici su svojim protivnicima galantno ponudili slobodu povratka u svoje krajeve, na Don, u zamjenu za Kerenskog. Dok su se Kozaci bavili jednostavnim izračunom troškova i koristi, Kerenski se preobukao u mornarsku uniformu i pobjegao iz dvorca u Gatčini. Nakon skrivanja na jednom privatnom imanju u šumi blizu Petrograda i puštanja duge brade, Kerenski se vratio u Petrograd s idejom da se pojavi na osnivačkoj skupštini parlamenta. Ispravno procijenivši da je to besmislena i previše rizična avantura, Kerenski preko luke Murmansk napušta Rusiju i više nikada se ne vraća.

Stvaranje privida zakonitosti

Slikar Vladimir Serov je dao sve od sebe kako bi istaknuo dramatizam 2. Sve-ruskog kongresa savjeta na kojem su boljševici objavili kako su preuzeli vlast u ime savjeta. Međutim, jasno se vidi da ljudi u dvorani ne izgledaju kao regularno izabrani zastupnici, već slučajno okupljena egzaltirana masa vojnika koja je napunila dvoranu nakon što su umjereni socijalisti napustili kongres

Otkako je zamišljen, scenarij boljševičkog državnog udara se zasnivao na nametanju svršenog čina predaje vlasti savjetima tijekom Sve-ruskog kongresa savjeta radničkih i vojnih deputata. Sazivanje Kongresa krajem listopada je samo po sebi bilo problematično. Centralni izvršni komitet savjeta je bio protiv pozivanja predstavnika svih ruskih savjeta radnika i vojnika u Petrograd kako Kongres ne bi ometao proces organizacije izbora za ustavnotvornu skupštinu. Boljševici se na takve primjedbe nisu obazirali, već su pokrenuli samostalnu kampanju za održavanje kongresa. Na primjer, iako za to nisu imale nikakve ovlasti, smolenske boljševičke novine „Radnički put“ su samoinicijativno štampale pozive za sudjelovanje na 2. Sve-ruskom kongresu savjeta koji se po njima trebao održati krajem listopada. Da su Eseri i menjševici odbili ideju održavanja kongresa, boljševicima bi bilo puno teže legalizirati državni udar u slučaju uspjeha (iako nema sumnje da bi oni bojkot političkih protivnika prikazali kao dokaz svoje legitimnosti). Da su protivnici boljševika u savjetima prihvatili izazov i pokrenuli intenzivnu kampanju za izbor predstavnika lokalnih savjeta na Kongresu, boljševici su se na Kongresu mogli naći u neugodnoj manjini, što bi ih barem teoretski spriječilo da se proglase političkim pobjednicima. Međutim, Eseri i menjševici su odabrali za boljševike najbolju opciju. Oni su od kampanje za izbore u Kongres odustali djelomično, čime je Kongres zadržao legitimnost, ali su boljševici ostvarili zastupljenost o kakvoj na bilo kakvim nacionalnim izborima inače nisu mogli niti sanjati. Kasno uključivanje Esera i menjševika, koji su ideju organizacije Sve-ruskog kongresa savjeta prihvatili tek 19. listopada, nije moglo proći bez posljedica po njegov sastav. Prema izvještaju menjševika Dana, od 917 značajnijih savjeta iz svih krajeva Rusije, do 20. listopada je tek 50 pristalo poslati svoje delegate (u Rusiji je u to vrijeme djelovalo ukupno 1429 savjeta). Nikolaj Suhanov svjedoči o zamjetnoj razlici u sastavima 1. i 2. Sve-ruskog zasjedanja savjeta: „…salu je ispunila sasvim drugačija masa. Iz rovova i medvjeđih brloga su ispuzali sirovi i tamni ljudi; njihova predanost revoluciji je u stvari predstavljala zlobu i očaj, a njihov “socijalizam” je bila glad i neizdrživa žeđ za odmorom.

Na zasjedanju se konačno okupilo 518 delegata iz 402 savjeta sa svih strana Rusije, među kojima su boljševici po prvi puta na jednom takvom zasjedanju imali gotovo apsolutnu većinu od 250 zastupnika. Zbog kasnog uključivanja u izbore za zastupnike na zasjedanju, Eseri su poslali tek 159 delegata, a menjševici svega 60. Svi zastupnici znaju da je u tijeku puzeći državni udar te da se od boljševika mogu očekivati daljnje svinjarije. U kuloarima se govori o rješavanju „pitanja vlasti“ na kongresu kojeg je postojeći CIK već proglasio nevažećim. Sumnjivo odgađanje otvaranja kongresa samo pojačava nervozu u hodnicima Smoljnog instituta, jer je jasno da boljševici kupuju vrijeme za svoje mutne ciljeve. Međutim, boljševici su potpuno preuzeli zdanje i sva pitanja organizacije Kongresa, pa su zastupnici bili prisiljeni čekati do 23 sata navečer, kada je svima već para izlazila na uši.

Pošto su vijesti iz Zimskog dvorca još uvijek bile neodređene, boljševici su galantno ustupili govornicu Eserima i menjševicima, koji su osudili vojnu urotu boljševika provedenu iza leđa ostalih stranaka. Kada je oko tri sata u noći Kamenjev svečano objavio da je Zimski dvorac pod kontrolom jedinica Vojno-revolucionarnog komiteta te da je čitav sastav Privremene vlade osim Kerenskog uhapšen, Eserima i menjševicima su pregorjeli osigurači. Zastupnik iz redova Esera je primijetio kako je nedopustivo hapsiti ministre iz redova socijalista, na što mu je Trocki odgovorio kako sada nije vrijeme za takve sitnice te da nema razloga za poseban tretman te gospode koja je držala stotine boljševika i radnika u zatvorima. Kada su vidjeli da verbalni protesti ne impresioniraju boljševike, Eseri i menjševici su napustili dvoranu zasjedanja. Prazna mjesta su ubrzo popunili vojnici i pripadnici naoružanih radničkih odreda koji su se zatekli u zgradi Smoljnog instituta, nakon čega je sastav Sve-ruskog kongresa savjeta odgovarao viziji ulične demokracije kakvu je zastupao Trocki. Ova masa sastavljena od velikog broja neidentificiranih, slučajnih ljudi će uskoro izabrati novu izvršnu vlast u Rusiji.

Iscrpljujuće zasjedanje Kongresa se nastavilo do šest sati ujutro, kada je objavljen prekid do večeri. Do tada je revolucionarni zanos u masama nešto splasnuo, pa se na večernjoj sjednici u posljednjim redovima moglo pronaći i par slobodnih stolica. Nakon jednoglasno i bez ikakve rasprave prihvaćenog Dekreta o miru, sala reagira burnim aplauzom, kricima i bacanjem kapa u zrak. Najava drugog obećanog dekreta, onog o zemlji, išla je malo teže. Lenjin se prilikom čitanja na brzinu sklepanog nacrta dekreta potpuno zbunio te na kraju bio prisiljen predati jedva čitljivi sadržaj papira drugom govorniku. Krnji sastav Sve-ruskog kongresa savjeta izglasava ukidanje vlasništva nad zemljom i njenu predaju mjesnim savjetima do saziva ustavotvorne skupštine. Jedini kojima je dopušteno da zadrže zemlju u vlasništvu su mobilizirani seljaci i Kozaci. Treća točka dnevnog reda je bio izbor prvog sastava Savjeta narodnih komesara (SovNarKom), u kojemu su se našli samo boljševici. O visokoj razini elementa improvizacije u ovoj suludoj avanturi čiji konačan cilj je bio poznat tek zanemarivom broju glavnih ideoloških aktera govori i Lenjinovo odbijanje da preuzme odgovornost za prevrat te zasjedne na mjesto predsjednika SovNarKoma. Lenjin je želio zadržati status člana centralnog komiteta partije i nastaviti s teoretskim radom iza kulisa. Stoga je na mjesto predsjednika SovNarKoma predložio Trockog. Međutim, Lenjin je bio najistaknutiji, a u nekim slučajevima i jedini, pobornik organizacije komunističkog društva u Rusiji. Tijekom dugog niza godina, Lenjin je inzistirao na svojoj superiornosti u vladanju marksističkom teorijom i organizacijskim pitanjima. Njegovo odustajanje od mjesta u novoj vladi bi partiji i javnosti poslalo krivu poruku, pa su drugovi inzistirali da pored teoretske preuzme i praktičnu odgovornost za revoluciju. Ukoliko Lenjin zaista nije očekivao da će se naći u ulozi državnika, njegovo imenovanje na mjesto predsjednika SovNarKoma je moralo uzdrmati nježnu konstituciju ideologa revolucije koji je veći dio života proveo na sigurnoj udaljenosti od akcije. Bilo kako bilo, izbor je završen, i Narodni komesari ozarenih lica usmjeravaju svoje poglede preko glava narodnih masa u pravcu svijetle budućnosti.

Nikolaj Suhanov je izbor Savjeta narodnih komesara nazvao trostruko nezakonitim. Prije svega, izbor vlade je proveden na zasjedanju predstavnika radnika i vojnika, koji su činili manje od 15% stanovništva Rusije, dok predstavnike seljaka nitko nije ništa pitao. Drugi razlog je već spomenuta slaba zastupljenost mjesnih savjeta, radi čega su na zasjedanju prisutstvovali predstavnici iz otprilike trećine od ukupnog broja savjeta. Na kraju, nakon što je dobar dio socijalista-revolucionara i menjševika napustio dvoranu, za sastav vlade je glasala rušilački nastrojena publika koja nije imala veze ni sa kakvim savjetima, već se u dvorani našla slučajno. Trocki bi se u najvećoj mjeri složio sa Suhanovim, ali on je u trenutku proglašavanja nove „narodne“ vlasti doživio jedan od onih rijetkih životnih trenutaka potpune realizacije. Politički disident koji je posljednjih 20 godina proveo u zatvorima, progonstvu i emigraciji, svojim govorničkim talentom je zbunio protivnike, nadahnuo neodlučne i raspalio pristalice državnog udara. Gotovo je sigurno da bez Trockog ne bi bilo oktobarskog prevrata. Dovoljno je zamisliti kako bi izgledao pokušaj osvajanja Zimskog dvorca da je garnizon susjedne Petropavlovske tvrđave 25. listopada dočekao u raspoloženju kakvo je u njemu prevladavalo prije posjete Trockog. Međutim, Trocki je bio svjestan da je za uspjeh boljševika bilo potrebno i puno sreće. U svojem osvrtu na oktobarski državni udar, on demonstrira lucidnost kakva se teško mogla pronaći u redovima pobjednika: „Da bi sav taj široki opkoljavajući manevar završio pobjedonosno, bio je neophodan stjecaj potpuno izvanrednih okolnosti, velikih i malih. Prije svega je bila neophodna armija koja više ne želi ratovati. Čitav tijek revolucije, potovo u početnom periodu, od veljače zakjučno do listopada, – o tome smo već govorili, – izgledao bi potpuno drugačije da u trenutku revolucije nismo imali razbijenu i nezadovoljnu milijunsku armiju seljaka. Samo u takvim okolnostima je bilo moguće pobjedonosno provesti eksperiment s petrogradskim garnizonom, koji je predodredio oktobarsku pobjedu. Ne može biti niti govora o tome da se ova svojevrsna kombinacija “suhog” i gotovo neprimjetnog ustanka sa zaštitom sovjetske legalnosti od kornilovaca pretvori u nekakav model. Upravo suprotno, može se sa sigurnošću reći da u takvom obliku ovaj eksperiment nikada i nigdje neće ponoviti.

Straža se umorila 

Namjera boljševika da trajno zadrže vlast je još uvijek bila tajna za većinu građana Rusije, tim više što se u njihovim parolama često spominjala namjera što skorije organizacije izbora za ustavotvornu skupštinu. Boljševici su i u ovom slučaju podigli dimnu zavjesu. Ne samo da su nakon oktobarskog prevrata dopustili komisiji za organizaciju izbora osnovanoj za vrijeme Privremene vlade da nastavi svoj posao, već je predstojnik kabineta SovNarKoma Vladimir Bonč-Bruevič srdačno zahvalio članu komisije Vladimiru Nabokovu na njegovoj odlučnosti da nastavi s radom. Doduše, blagonaklonost boljševika je potrajala tek nekoliko tjedana, nakon čega je petnaestak članova komisije nasilno prevezeno u Smoljni institut, gdje su proveli pet dana u „uskom, niskom, tijesnom sobičku“ s dva ležaja i nekoliko drvenih klupa. Članovi komisije su pušteni bez ikakvog objašnjenja i s neugodnom spoznajom kako ne postoji nikakva garancija da se sličan incident neće ponoviti. „Bilo je previše jasno kako su naše hapšenje i naše oslobađanje obična slučajnost u nadolazećim stihijskim nevoljama,“ zabilježio je Nabokov.

Boljševička vlast je ubrzo zabranila stranku Kadeta i naložila hapšenje njenih lidera, ali su izbori za ustavotvornu skupštinu ipak održani. Od 12-26. studenog 1917. godine, 35 milijuna građana Rusije je glasalo za svoje predstavnike u parlamentu. Rezultat je za boljševike bio prilično nepovoljan: osvojili su nešto manje od 25 posto ukupnog broja glasova, dok su Eseri dobili blizu 60 posto mjesta u parlamentu. Boljševici isprva nisu imali jasnu ideju kako osporiti rezultate, pa su isticali neuvjerljive argumente o neodgovarajućim biračkim spiskovima koji datiraju iz vremena carske Rusije. Odlučujući potez su povukli kasnije, dva dana prije prvog zasjedanja parlamenta: 3. siječnja, Centralni izvršni komitet savjeta radničkih i vojnih deputata prihvaća „Deklaraciju prava radnog i eksploatiranog naroda“ koja je objavila Rusiju Republikom Savjeta. Na prvom zasjedanju parlamenta, predsjednik Centralnog izvršnog komiteta Jakov Sverdlov zahtijeva od novoizabranih zastupnika da priznaju vrhovnu vlast Savjeta. O tome kako bi to čitav postupak upravo provedenih izbora učinilo prilično besmislenim ne treba niti govoriti. Parlament glasa protiv s rezultatom 237:146. U znak protesta boljševici napuštaju parlament, ali u njemu ostavljaju stražu sastavljenu od pripadnika Crvene garde. Raspoređeni na galeriji iznad sjedala, oni zvižde, vrijeđaju zastupnike, stvaraju buku koja zaglušuje raspravu. Da bi bilo jasno o kakvim se ljudima radilo, treba reći kako je Lenjin, kada je napuštao salu, shvatio da su mu iz džepa kaputa obješenog na vješalicu ukrali pištolj. Cirkus završava u 4 sata i 20 minuta ujutro, kada zapovjednik straže Železnjakov prilazi govornici za kojom je stajao predstavnik Esera Viktor Mihajlovič Černov i izjavljuje: „Molim vas da prekinete zasjedanje. Straža se umorila i želi spavati.“ Nakon protesta Viktora Mihajloviča Černova, koji je živio u naivnom uvjerenju kako je straža tu da čuva zastupnike, vojnici su pod prijetnjom bajuneta ispraznili salu. Sutradan je zastupnike na vratima Tauridskog dvorca dočekao lokot. SovNarKom naređuje raspuštanje prvog ruskog parlamenta izabranog na općim izborima, naoružani odredi crvene garde rastjeruju prosvjednike na ulicama i parlament završava svoj rad prije nego što je počeo. Viktor Černov tih dana nije bio u proročanskoj formi: u svojem nastupu prilikom otvaranja parlamenta je ushićeno vikao kako sam saziv osnivačke skupštine označava kraj građanskog rata u Rusiji. Da je malo bolje razmislio, vjerojatno bi došao do zaključka kako se namjere boljševika mogu isčitati iz činjenice da je zloglasna Sve-ruska izvanredna komisija za borbu protiv kontrarevolucije i sabotaže, prethodnik KGB-a, osnovana još 7. prosinca 1917. godine. To jest, boljševici su osnovali odjel za borbu s opozicijom prije nego što je sazvan parlament. Usput, taj zapovjednik straže Železnjakov je brat ranije spomenutog zapovjednika s vojnog broda „Republika“ koji je u vrijeme oktobarskog prevrata prilično skrenuo s uma. Njegova fraza „straža se umorila“ je ostala vječnom anegdotom i neugodnim podsjetnikom na kraj demokracije u Rusiji za sljedeće 74 godine.   

Čelnik partije Socijalista-revolucionara Viktor Černov je svoj politički autoritet gradio decenijama, što nije spriječilo jednog običnog mornara da ga bajunetom istjera s mjesta predsjednika ustavotvorne skupštine

Koliko košta izlazak iz rata?

Prisjećajući se oktobarskih dana, Trocki je napisao kako je bio potpuno fokusiran na provođenje državnog udara te niti u jednom trenutku nije razmišljao čime će se baviti nakon dolaska na vlast. Nespretne improvizacije boljševičke vlasti na vanjskopolitičkom planu pokazuju da je sličan stav prevladavao i među ostalim članovima SovNarKoma. Već prilikom pokušaja ostvarivanja prvog „predizbornog“ obećanja o izlasku iz rata, boljševici su imali prilike uvidjeti u kojoj mjeri su njihove teorije primjenjive na stvarnost.

Lenjin 7. studenog 1917. godine preko radija poziva rusku vojsku da prestane s vojnim djelovanjem i smijeni zapovjednike koji se usprotive. Prvi je protiv ove slaboumne ideje istupio novi vrhovni zapovjednik ruske vojske Nikolaj Nikolajevič Duhonin, pa su ga 20. studenog uklonili pripadnici Crvene garde koji su samo za tu priliku dojahali u glavni štab u Mogiljev i izboli ga bajunetima. Pregovori o miru s Centralnim silama su počeli sredinom prosinca 1917. godine u gradiću Brest-Litovsk na istoku Bjelorusije. Rusku stranu su predstavljali vođa pregovaračkog izaslanstva Adolf Abramovič Joffe, elegantni pasionirani demagog Lev Davidovič Bronstein-Trocki te po jedan mornar, radnik i seljak kao simboli novog društvenog poretka. Nijemci su odmah shvatili da su pred njima beznadežni sanjari i politički diletanti. Boljševici su počeli buncati o svjetskoj revoluciji i miru bez aneksije i kontribucije, ali Nijemci to nisu mogli dopustiti jer bi morali vratiti ruske teritorije bogate sirovinama neophodnim za njemačko preopterećeno gospodarstvo. Načelnik njemačkog štaba istočnog fronta Max Hoffmann pokazuje kako niti on nije sisao vesla te koristi slično lukavstvo kao i boljševici: pristaje na uvjete mira, ali u praksi ne čini ništa. Boljševici ionako nisu bili u poziciji da išta zahtijevaju, jer su u najboljem slučaju mogli skupiti par divizija Crvene garde i pobunjenih mornara kojih se nisu prepali niti kadeti vojnih učilišta. Pored toga, njemačka delegacija traži da boljševici povuku vojsku iz zemalja na rubu bivše Ruske imperije gdje su se pojavili marionetski režimi. Kako bi izmorio i zbunio njemačku delegaciju, Trocki počinje s predavanjima o novom svjetskom poretku kojima rasteže pregovore, filozofira i dijeli lekcije iz povijesti. Dok on tako priča, general Hoffmann demonstrativno podiže svoju nogu u vojničkoj čizmi na stol. Trocki je kasnije zapisao: „niti jedne minute nismo sumnjali da je upravo ta čizma generala Hoffmanna jedina ozbiljna činjenica na tim pregovorima.“ Nijemcima je išlo na živce i to što je član ruske pregovaračke delegacije Karl Radek na putu prema mjestu pregovora u prosincu 1917. godine njemačkim vojnicima dijelio letke u kojima su njemački Kaiser i njegovi ministri nazvani svinjama koje se debljaju na krvi radnika. Hoffmann je zatražio od boljševika da prestanu s propagandom među njemačkim vojnicima, a Trocki mu je lakonski odgovorio kako ne vidi u čemu je problem, jer što se njih tiče, Nijemci mogu slobodno voditi svoju propagandu među ruskim vojnicima.  Kao da to nije bilo dosta, u veljači 1918. Nijemci presreću radio-poruku iz Petrograda upućenu njemačkim vojnicima u kojoj ih se poziva da osnuju vojničke savjete te ubiju Kaisera i njegove generale. Kaiser Wilhelm je van sebe od bijesa. 11. veljače Nijemci još jednom lijepo pitaju boljševike prihvaćaju li uvjete mira. Trocki odgovara: „Mi više ne želimo sudjelovati u ovom čisto imperijalističkom ratu, u kojem se ambicije vladajućih klasa plaćaju ljudskom krvlju. U očekivanju tog, kako se nadamo, bliskog časa kada će izrabljene radničke klase svih zemalja uzeti vlast u svoje ruke, poput radničke klase u Rusiji, mi povlačimo svoju vojsku i svoj narod iz rata. Dajemo zapovijed o potpunoj demobilizaciji naše vojske.“ Kao što svatko razuman može vidjeti, tu nema zadovoljavajućeg odgovora na pitanje o uvjetima mira. Stoga Nijemci 18. veljače 1918. godine počinju gotovo nesmetan prodor u dubinu ruskog teritorija. Razlog zaustavljanja njemačke ofenzive prije potpunog poraza boljševika nije sasvim lako razumjeti. Prije svega, ne treba zaboraviti da su boljševici od prvog dana svoje nevjerojatne avanture uživali pokroviteljstvo Nijemaca – kada je nakon konačnog potpisivanja mira grof Wilhelm Von Mirbach-Harff imenovan veleposlanikom Njemačke u Moskvi, između njega i njemačkog ministra vanjskih poslova Richard von Kühlmanna se odvila sljedeća korespondencija:

Mirbach: „Bio bih zahvalan kada biste mi poslali instrukcije u vezi sljedećih pitanja: je li korištenje velikih suma novca u našem interesu? Koje stranke podržati ukoliko se boljševici ne održe na vlasti?

Kühlmann: „U našim je najboljim interesima da boljševici ostanu na vlasti. Ako je potrebno više novaca, telegrafirajte koliko.

Nadalje, Njemačkoj je na drugoj strani Europe, gdje se očekivao ulazak Amerike u rat, trebao svaki vojnik, a suviše agresivna ofenziva u Rusiji je mogla izazvati ujedinjenje svih stranaka i organizirani otpor. S druge strane, boljševicima je savršeno odgovaralo da izgleda kako su mir zaključili pod vojnom prijetnjom i time barem djelomično speru sa sebe sumnju kako čitavo vrijeme djeluju u interesu Njemačke. Kao što je Trocki napisao, boljševici su radnicima Europe po svaku cijenu morali dati jasan dokaz neprijateljstva između boljševika i njemačkih vlasti.    

Već 3. ožujka 1918. godine sovjetska delegacija potpisuje dogovor koji Rusiji oduzima ogroman teritorij s otprilike 56 milijuna stanovnika (oko trećine stanovništva bivše Ruske imperije) i 80 posto rudnika ugljena i željeza, plus uplatu od šest milijardi njemačkih maraka ratne odštete u korist njemačkog državnog budžeta. Lenjin inzistira na potpisivanju takvog mira sa stotinu puta težim uvjetima od onog prvog, kojeg su boljševici odbili. Jedina olakotna okolnost za Lenjina se sastoji u tome što on nije očekivao da će taj dogovor biti dugog vijeka: „…u ratu se nikada ne smije ograničavati formalnim dogovorima. Smiješno je ne biti svjestan da dogovor predstavlja sredstvo za prikupljanje snaga.“ U svojoj knjizi „Građanska povijest bezumnog rata“ autori Mihail Veler i Andrej Burovski daju jednoznačnu ocjenu tadašnje politike boljševika: „od takve diplomacije čak i iz ustiju anđela izlijeću psovke.“

Prva faza mirovnih pregovora u Brest-litovsku u prosincu 1917. godine. Dolaskom Trockog je prekinuta praksa dijeljenja stolova za vrijeme objeda te je atmosfera postala zamjetno napetija

Zamjena jednog rata drugim 

Cijena izlaska iz Prvog svjetskog rata boljševike nije pretjerano brinula, jer su oni ionako planirali započeti drugi, još krvaviji, globalni klasni rat. Iz istog razloga ih nije brinuo niti unutarnji kaos koji je nastao nakon svrgavanja Privremene vlade. Od prvih dana Oktobarskog prevrata prestaju raditi ministarstva, zatvaraju se banke, ne funkcioniraju telefoni. Kada je prvi boljševički komesar zadužen za financije, izvjesni Menžinski, došao u državnu banku po 10 milijuna rubalja za potrebe vlade, morao je uz pomoć odreda Crvene garde provaliti u sef poput običnog lopova. Nedugo nakon oktobarskog prevrata, boljševici osnivaju „prehrambene odrede“ zadužene za rekviziciju hrane sa sela. Ti odredi će ubrzo prihvatiti društvene trendove te se pretvoriti u razuzdane bande običnih lopova. Izvanredna komisija (ČK) na čelu s Poljakom Dzeržinskim puni zatvor Petropavlovske tvrđave bivšim pripadnicima viših klasa, zatvaraju se sve dnevne novine osim „Pravde“ i „Novog života“.

Osim utjecaja na velik broj naoružanih jedinica, boljševici nisu imali nikakav drugi uvjerljivi razlog zašto bi baš oni ostali na vlasti, jer su u najboljem slučaju bili barem dva puta slabija stranka od Esera. Iz tog razloga je Lenjin neposredno nakon Oktobarskog prevrata primio lijevu frakciju Esera u vladu kako bi izbjegao momentalno izbijanje građanskog rata. Nakon toga su svi malo lakše disali, jer su lijevi Eseri ostali uz boljševike čak i u vrijeme rastjerivanja prvog demokratskog parlamenta. Savez je ipak bio kratkog vijeka. Eseri su teško podnijeli potpisivanje dogovora o miru s Centralnim silama u Brest-Litovsku, a do konačnog raskola dolazi nakon posjeta člana njihove frakcije, izvjesnog revolucionara i avanturista Jakova Bljumkina, njemačkom veleposlaniku u Moskvi Mirbachu. Prilikom audijencije Bljumkin je prvo ispalio hitac iz revolvera u Mirbacha, a kad je ovaj pobjegao u susjednu sobu, za njim je bacio ručnu granatu te umakao spektakularnim skokom kroz prozor, usput slomivši nogu. Kao izraz prosvjeda protiv mira u Brest-Litovsku ovaj atentat je bio sasvim logičan potez, ali je predstavljao političko samoubojstvo Esera i dobrodošlu izliku za početak boljševičkog „crvenog terora“. Nakon pokušaja atentata na Lenjina krajem kolovoza 1918. godine, divljaštvo postaje službenom politikom boljševika. Polugluha i poluslijepa revolucionerka Fani Kaplan, koja je već za vrijeme carske Rusije sjedila u zatvoru radi pripreme terorističkog napada, s rastojanja od tri koraka ispaljuje tri metka, od kojih Lenjina pogađaju dva. Fani Kaplan je uhvaćena i smaknuta hicem u potiljak usred Kremlja, a tijelo joj je spaljeno u bačvi ispred zidina, u Aleksandrovom parku. Pjesnik Demjan Bijedni, koji je svjedočio tom spektaklu, pada u nesvijest od smrada spaljenog ljudskog mesa. Boljševici nastavljaju sa strijeljanjem oko 6.000 ljudi te obnavljaju tradiciju slanja ljudi u progonstvo unutar vlastite države, samo što su boljševički zatvori ubrzo postali puno strašnija mjesta nego što su to bili za vrijeme carske Rusije.

Jedna od parola boljševika je bio i pravo naroda bivše Ruske imperije na samoopredijeljenje. Međutim, deklaracije su tek deklaracije i boljševici su se osjetili prilično uvrijeđeni kada je Ukrajinska Socijalistička Rada (parlament) 7. siječnja 1918. objavila kako ne priznaje petrogradsku vlast. Nakon što je Rada 24. siječnja objavila nezavisnost Ukrajine, Crvenoj gardi je trebalo tek dva dana da stigne u Kijev i počne sa strijeljanjima. Njemačka odmah priznaje nezavisnost Ukrajine – u to vrijeme, Ukrajina za Nijemce predstavlja nezamjenjiv izvor kruha, ugljena, ulja i tkanine. Birajući od dva zla manje, Ukrajinska Rada poziva Njemačku da vojno intervenira kako bi istjerala boljševike iz Kijeva. Nijemci stižu 1. ožujka, zatim slijedi svrgavanje ukrajinske Rade u režiji samih Nijemaca, postavljanje getmana Pavla Skoropadskog na vlast, povlačenje Njemačke nakon završetka rata, dolazak getmana Simona Petljore (koji se borio manje-više protiv svih), ulazak bijelih, ulazak crvenih… Ukrajina nije bila jedini takav primjer kaotične smjene vlasti. U ožujku 1918. godine je na prostoru bivše Ruske imperije postojalo 13 značajnijih republika, začetaka novih državica u nastajanju, teritorija pod kontrolom različitih vojnih skupina, savjeta, regionalnih parlamenata itd. Niti te veće teritorijalne jedinice nisu bile cjelovite, tako da u srpnju 1918. godine samo područje Kavkaza u sebi sadrži 16 odvojenih cjelina, uključujući i jednu sa zlokobnim nazivom – pojas anarhije.

Građanski rat je počeo već u studenom 1917. godine, kada je ataman donskih Kozaka general Aleksej Kaledin objavio kako ne priznaje oktobarski prevrat i organizirao ustanak koji nije dugo trajao – boljševički odredi su suzbili pobunu već u siječnju 1918. godine. Osjećajući da nema podršku lokalnog stanovništva, on pred regionalnom vladom nedugo prije poraza izjavljuje: “Gospodo, govorite kraće. Jer od baljezganja je propala Rusija.” Vidjevši da se od političara nema čemu dobrome nadati, nakon toga se pokupio i izvršio samoubojstvo. Bivši načelnici glavnog štaba, generali Kornilov i Aleksejev, nastavljaju s organizacijom odreda bijele armije u Novočerkasku na jugu Rusije. Njihov projekt je trajao nešto duže, iako je Kornilov u travnju 1918. godine stradao od zalutale granate pod današnjim Krasnodarom. Armija njegovog suborca generala Denikina je sredinom 1918. godine zauzela prostore oko Dona, Kubanj, sjeverni Kavkaz, južnu Ukrajinu.

5555.jpg
Čehoslovački vojnici pred redom povješanih boljševika u Ekaterinburgu. Tijekom četverogodišnjeg građanskog rata, obje strane su pokazale zavidnu razinu divljaštva. Po nekim procjenama, Rusija je u građanskom ratu izgubila otprilike 10 milijuna ljudi. Objašnjenje otkuda su se u Sibiru pojavile čehoslovačke jedinice ćete potražiti sami.

 

Zgrožene boljševičkom vanjskom politikom, zemlje članice Antante šalju u Rusiju vojne jedinice s nejasnim ciljevima. U ožujku 1918. godine se u sjevernu luku Murmansk iskrcava 4.000 engleskih i francuskih vojnika koji u kolovozu okupiraju i Arhangelsk. 14. svibnja 1918. godine dolazi do pobune čehoslovačkog korpusa od oko 40.000 vojnika-ratnih zarobljenika koji su se borili na strani Rusije. Prema Brestskom miru, ratni zarobljenici se imaju vratiti natrag u svoje države. A u svojoj državi, tih 40.000 Čeha i Slovaka su dezerteri i izdajnici te ih čeka strijeljanje. Boljševici im isprva daju mogućnost da se preko transsibirske željeznice prebace do Vladivostoka, a od tamo kuda im drago. Ovo se ne sviđa Nijemcima, koji zahtijevaju od boljševika da se Česi i Slovaci razoružaju. Trocki daje nalog mjesnim savjetima uz transsibirsku željeznicu da razoružaju čehoslovački korpus, ali umjesto toga čehoslovački korpus razoružava njih. U srpnju 1918. godine u Vladivostoku se iskrcavaju Amerikanci i Japanci; broj japanskih vojnika ubrzo raste do 70.000. Istovremeno raste i broj vojnika Crvene armije. Boljševici na službu primaju i bivše carske oficire, čije obitelji postaju taocima – ako oficir izda Crvenu armiju, može se oprostiti od svojih najbližih. Anton Ivanovič Denikin, vođa „bijelog“ pokreta na jugu Rusije, nakon rata se prisjećao izvještaja s fronta koji su govorili kako vojnici više nemaju snage za borbu s narodom koji nema niti savjesti, niti časti. Pijana, razuzdana, naoružana masa na strani boljševika uništava sve pred sobom, uključujući usjeve, stoku, perad, razbijaju skladišta hrane, pale domove.

Nakon ovakvog uvoda, otprilike je jasno kako je izgledao građanski rat tokom sljedeće tri godine. Najteži period za boljševike je bio listopad 1919. godine, kada je armija Denikina s juga došla na 400 kilometara od Moskve; istovremeno, pod zapovjedništvom generala Nikolaja Judeniča i uz pomoć saveznika, vojska „bijelih“ se sa sjevera približila Petrogradu. U kritičnom trenutku se upliće vojska pod zapovjedništvom ukrajinskog anarhista Nestora Mahno-a i prisiljava Denikina da prebaci dio snaga na jug Ukrajine. Boljševici koriste predah, prelaze u protunapad te preuzimaju inicijativu na svim frontovima. Petrograd je izdržao opsadu, na istoku je razbijena vojska admirala Kolčaka, Denikin se ostavlja nemoguće misije i emigrira, a za njim uskoro slijede i posljednji ostaci razbijene vojske. Posljednji brod s bjeguncima s Krima napušta Kerčenski zaljev sredinom studenog 1920. godine.

Otprilike u to vrijeme, Lenjin je shvatio kako komunizam znači permanentni građanski rat. Dok su boljševici ispraćali brodove prekrcane pripadnicima i simpatizerima pobijeđene Bijele armije na putu prema Istanbulu, širom zemlje su nicali ustanci seljaka kojima se nije svidjela neograničena vlast boljševika nad njihovom imovinom i životima. Posebno neugodna je bila tambovska epizoda u periodu 1920-1921. godine, koja je završila otvaranjem sedam koncentracionih logora, masovnim strijeljanjima, primjenom kemijskog oružja i smrću preko 11.000 pobunjenika. Vojni komunizam je Tambovsku guberniju, inače poznatu kao plodan kraj, doveo do srednjevijekovnog standarda, pa je veći dio ustanika isprva ratovao vilama i kosama. Čak i Trocki je uvidio neophodnost ukidanja vojnog komunizma i vraćanja neke vrste komercijalne motivacije seljaka, o čemu je govorio već 1920. godine, nakon povratka s terena u Sibiru. Međutim, da bi Lenjin promijenio mišljenje o ekonomskoj politici, protiv nove vlasti se morala pobuniti perjanica Oktobarske revolucije. U siječnju 1921. godine, boljševičkoj vladi otkazuje poslušnost Kronštadtski garnizon.

1917. godine je u Petrogradu živjelo oko 2.300.000 stanovnika. Tri godine kasnije, Petrograd broji svega 740.000 ljudi. O zimi 1919-1920. godine supruga Aleksandra Kerenskog Olga piše: „U gradu su počele pljačke stanova i ubojstva… Već tada smo shvaćali da je potrebno samo sačuvati život, ne biti ubijeni pljačkašima, ne umrijeti od gladi, izbjeći smrzavanje.“ Početkom 1921. godine, bivši glavni grad imperije je pretvoren u geto promrzlih prosjaka. Kočije i tramvaji ne voze. Novac je još uvijek u opticaju, ali je za njega gotovo nemoguće bilo što kupiti. Građane koji odlaze po namirnice na selo prilikom povratka u grad vlasti pretresaju i oduzimaju sve jestivo. Broj radnika u Rusiji je u posljednje tri godine pao za više od 50%, a oni koji rade se jedva mogu prehraniti propisanim normativima. U siječnju 1921. godine počinju mitinzi radnika petrogradskih tvornica koji izazivaju solidarnost kronštadtskog garnizona. Vojnici Kronštadta od boljševičke vlasti zahtijevaju završetak građanskog rata i gladi. Mornari koji su 1917. godine paradirali s parolama „Smrt buržujima“ traže ukidanje jednopartijskog sistema i vraćanje vlasti savjetima. 15 točaka rezolucije posada dvaju krstarica kronštadtske flote s potpisom predsjednika brigadnog zasjedanja Petričenko i sekretara Perepelkina više nalikuju na zreli politički program organizacije građanskog društva nego ijedna Lenjinova umotvorina. Boljševička vlast odgovara topovima. U žurbi da zauzme garnizon prije nego što ga otapanje leda u Finskom zaljevu učini gotovo nepristupnim, Trocki šalje stotine polaznika vojnih škola u smrt na ulicama Kronštadta. Kronštadt je pao tek nakon što se glavnina garnizona povukla u Finsku, ostavivši za sobom oko tri tisuće mrtvih s obje strane.

U vrijeme kronštadtske pobune, u Moskvi se odvijao 10. Kongres boljševičke partije na kojem je Lenjin objavio o ukidanju rekvizicije hrane. Pljačka seljačke imovine sigurno nije predstavljala dobru osnovu za zbližavanje radničke i seljačke klase, pa je seljacima i ostalim građanima dopuštena i sitna trgovina kako bi osigurali egzistenciju. Psihologiju seljaka, tvrdio je Lenjin, može promijeniti samo masovna primjena tehnike i elektrifikacija. Pošto im boljševička vlast u tom trenutku nije mogla dati niti jedno, niti drugo (boljševička vlast nije mogla osigurati niti čizme za sve polaznike vojnih škola), bilo je neophodno odstupiti od ideje šok-terapije komunizmom. U stvari, radilo se tek o još jednoj u nizu Lenjinovih improvizacija. Na vanjskopolitičkom planu, Lenjin više nije govorio o globalnoj revoluciji, već o tome kako su svi napori boljševičke vlasti bili usmjereni na prelazak iz stanja rata s kapitalističkim zemljama na mirne trgovinske odnose. Ovo više ne zvuči kao retorika mesije komunizma i zagovornika globalnog klasnog rata, ali niti Lenjin nije onaj stari. Već u svibnju 1922. godine, vožd revolucije se nakon prvog moždanog udara povlači iz političkog života, čime otvara prostor za sukobe unutar partijske nomenklature. Staljin, Zinovjev i Kamenjev osnivaju neformalni trijumvirat radi političke borbe s Trockim. Do kraja Lenjinovog života je ostalo godinu i pol dana.

Mornari Kronštadta, nekada perjanica revolucije, čekaju napad Boljševika 1921. godine. Ustanak kronštadtskog garnizona je konačno uvjerio Lenjina kako inzistiranje na komunizmu vodi u konstantan građanski rat

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s