Epilog

Nakon nezadovoljavajuće prve runde mirovnih pregovora u Brest-Litovsku, načelnik njemačkog štaba na istočnom frontu general Max Hoffmann je obrazložio njemačku ofenzivu potrebom sprječavanja boljševika da pretvore Europu u svinjac. Boljševička vlast se od prvog dana trudila opravdati Hoffmannove sumnje. U redovima revolucionara i samozvanih zastupnika radničke klase niti ranije nije nedostajalo bandita i neodgovornih avanturista, ali nakon listopada 1917. godine, u boljševičkim redovima do punog izražaja dolaze psihopatski elementi. Jedan od njih je utemeljitelj zloglasne ČK („Črezvičajnaja Komisija“ – izvanredna komisija) Feliks Dzeržinski. Rođen u obitelji poljskih katolika i sitnih veleposjednika, Dzeržinski je već u mladosti pokazivao sklonosti k fanatizmu, maltretirajući članove svoje obitelji molitvenom disciplinom. Njegov svećenik ga je odgovorio od zaređenja, vjerojatno naslutivši kako ljudi kao Dzeržinski traže religiju kako bi mogli postati njeni inkvizitori. Nakon razgovora s Dzeržinskim, ruski filozof Nikolaj Berdjajev je zabilježio: „To je bio fanatik. Ostavljao je dojam opsjednutog čovjeka. U njemu je bilo nešto odvratno. U prošlosti je želio postati katolički monah i svu svoju fanatičnu vjeru je prenio na komunizam.“ Misija ČK je upravo idealno odgovarala ljudima kao što je bio Dzeržinski. Njegov zamjenik Martin Lacis piše: „Za nas nema i ne može biti starih osnova morala i humanosti. Mi uništavamo buržoaziju kao klasu. Ne tražite u istrazi materijale i dokaze da je okrivljeni riječju i djelom radio protiv Savjeta. Prvo pitanje koje mu moramo postaviti je – kojoj klasi pripada, kakvog je porijekla, obrazovanja ili profesije. Ta pitanja i trebaju riješiti sudbinu okrivljenog.“ Samo tijekom jeseni 1918. godine, kada je položaj boljševičke vlasti bio krajnje nesiguran, strijeljano je oko 50.000 ljudi privedenih na temelju klasne pripadnosti. Član kolegija ČK Jakov Peters je na masovna strijeljanja u Rostovu na Donu vodio svojeg devetogodišnjeg sina. Peters je svojevremeno bio osumnjičen za pljačku banke u Londonu te je bio poznat čak i Winstonu Churchillu, koji je izjavio kako ljude poput njega niti grob ne može ispraviti. Što se tiče Lenjina, nema nikakve sumnje da su masovni ubojice i sadisti poput Petersa uživali njegovu punu podršku: „Hapšenja koja trebaju biti obavljena prema naredbi druga Petersa imaju iznimnu važnost i trebaju biti izvedena krajnje energično.“ O Lenjinovom principijelnom odnosu prema teroru je moguće suditi prema dopisu upućenom Predsjedniku komiteta revolucionarne obrane Petrograda Zinovjevu 26. studenog 1918. godine: „Druže Zinovjev! Tek danas smo u CK saznali da radnici u Petrogradu žele odgovoriti na ubojstvo Volodarskog masovnim terorom i da ste ih Vi zadržali. Odlučno protestiram! Mi se kompromitiramo: čak i u rezolucijama savjeta deputata prijetimo masovnim terorom, a kada dođe do potrebe, zadržavamo revolucionarnu inicijativu masa, koja je potpuno ispravna. To je ne-mo-gu-će! Potrebno je potaknuti energiju i masovnost terora!“ Lenjin je na nasilje poticao i one koje nije bilo neophodno poticati, pa je tako u pismu zamjeniku Dzeržinskog, Josifu Unšlihtu, 31. siječnja 1922. godine poručio: „Javnost revolucionarnih sudova (više) nije obavezna. Njihov sastav pojačajte Vašim ljudima, pojačajte sve njihove veze s VČK, povećajte brzinu i snagu njihove represije. Porazgovarajte sa Staljinom, pokažite mu ovo pismo.“ (podebljano autorom)

1921. godine ostaci nekada najjače ruske stranke Socijalista-revolucionera izdaju brošuru s tužnim pregledom dostignuća boljševičke vlasti. Spisak uključuje trogodišnji građanski rat umjesto obećanog mira, gubitak 13 milijuna ljudi (smrt u oružanim sukobima, tifus, masovna strijeljanja, emigracija), glad, uništenu industriju, međunarodnu izolaciju, jednopartijsku diktaturu, ČK kao državu u državi. Nitko u boljševičkoj vlasti nije impresioniran. Čini se da ti ljudi funkcioniraju s jasnim ciljem izbacivanja svega ljudskog iz novog društva. Pjesnika Aleksandra Bloka, jednu od nježnijih konstitucija u zemlji, Politbiro Komunističke partije ne pušta na liječenje u inozemstvo, pa Blok umire 1921. godine u dobi od 40 godina. Usput budi rečeno, Bloka nitko nije smatrao neprijateljem revolucije. Stanovništvo se hrani smiješnim količinama hrane u skladu s četiri prehrambene kategorije definirane vlastima. Na jugu Rusije, zemlje koja je prije Prvog svjetskog rata bila najveći svjetski izvoznik pšenice, ljudi umiru od gladi. Centralni izvršni komitet savjeta odlučuje kako je to sjajan trenutak za eksproprijaciju crkvenih vrijednosti. Formalan povod – radi pomoći gladnima u području Povolžja. Stvarni motiv je, jasno, popunjavanje zlatnih rezervi i uništenje posljednje značajne društvene organizacije u zemlji. „Pravda“ još uvijek nije strogo cenzurirana te u siječnju 1922. godine piše: „U bogatim stepnim okruzima Samarske gubernije, gdje je ranije pšenica i mesa bilo u izobilju, zabilježena je neviđena pojava masovnog ljudožderstva. Dovedeni glađu do očaja i bezumlja, nakon što su pojeli sve što je podložno zubima, ljudi jedu mrtva tijela i kradomice žderu vlastitu umrlu djecu.“ Svega nekoliko dana nakon ove publikacije, CK partije uzima „Pravdu“ pod strožu kontrolu.

Nakon smrti Lenjina u siječnju 1924. godine, počinje se odvijati kanonizacija njegove misli i borba za nasljeđivanje njegovog statusa. Boljševici koji su smatrali kako je centralizacija vlasti nužno, ali privremeno zlo, ubrzo uviđaju da je oktobarski prevrat tek zamijenio jedan administrativni aparat drugim, puno ambicioznijim. Partijski djelatnik i pisac Victor Serge u svojim pedesetim godinama ne može pobijediti osjećaj da će ga tiranije nadživjeti. „Ja sada razumijem,“ piše Serge u svojem djelu „Od revolucije do totalitarizma: uspomene revolucionara,“ „kako je šarlatanima lako ponuditi isprazna obećanja mladima: «Marširajte u redovima po četiri i vjerujte u Mene…» Neuspjesi drugih su ono što čini snagu raznih fuhrera.“ Posvemašnje razočaranje, sivilo i neljudski uvjeti života donose val samoubojstava ljudi s nježnijim senzibilitetom. U Petrogradu, koji je u siječnju 1924. godine preimenovan u Lenjingrad, između 10 i 15 ljudi nasilno prekida svoje živote svakog dana. Politička vrhuška je sredinom dvadesetih godina zauzeta sasvim drugim pitanjima. 14. kongres Sve-savezne komunističke partije (Ruska socijalistička demokratska radnička partija je početkom 1918. godine provela rebranding) odlučuje odložiti projekt globalne klasne borbe te izgraditi socijalizam u jednoj državi. Ova odluka ujedno odražava pobjedu neformalnog saveza Staljin-Rikov-Buharin nad „lenjingradskom grupom“ Zinovjeva i Kamenjeva, koja je upozoravala na nemogućnost izgradnje socijalizma na nerazvijenoj industrijskoj bazi kakvom je raspolagala Rusija. Dvije godine kasnije, glavni organizator oktobarskog prevrata i pobjede u građanskom ratu Lev Davidovič Trocki se našao izložen oluji verbalnih uvreda na zasjedanju CK partije koju je doveo na vlast. Ovakav nevjerojatan razvoj događaja je posljedica zakulisnih igara čovjeka kojeg je Victor Serge opisao kao „zaštrašujućeg i prizemnog, poput kavkaskog noža.“ Josif Visarjonovič Džugašvili, sitni bandit i Lenjinov potrčko, krajem 20-ih godina u svojim rukama koncentrira ogromnu političku moć. Zahvaljujući nepromišljenom administrativnom sistemu, Staljin je na mjestu Generalnog sekretara partije, inače zamišljenom kao prilično nebitna pozicija, dobio mogućnost imenovanja brojnih partijskih dužnosnika, koji mu ostaju dužni te na partijske plenume šalju predstavnike lojalne Staljinu. Generalni sekretar je brzo našao zajednički jezik s OGPU-om (Ujedinjena državna politička uprava) i NKVD-om (Narodnim komesarijatom unutarnjih poslova, iz kojeg se kasnije iznjedrio KGB), gdje je djelatnike sigurnosnih službi upravo svrbjelo da progonom političkih protivnika sovjetske vlasti zarade napredovanje i poboljšaju materijalne uvjete. 1927. godine Staljin odlučuje smrviti ostatke opozicije. Na plenarnom zasjedanju Centralnog komiteta Komunističke partije on zastupnicima utrljava nos u činjenicu da su ga nekoliko godina ranije molili da ostane na mjestu Generalnog sekratara unatoč Lenjinovom testamentu koji je Staljina opisao kao grubijana nedostojnog rukovodećih pozicija. Plenum izbacuje Zinovjeva i Trockog iz CK, nakon čega Zinovjev i Trocki organiziraju demonstracije u Moskvi i Petrogradu. Na ulicama izbijaju neredi i tučnjave. Izraz „trockist“ se već neko vrijeme smatra uvredom i služi kao uvod u fizičku raspravu na ulici ili politički progon u režiji NKVD-a. S obzirom da je marksističkom teorijom vladao u najboljem slučaju za trojku, a govorničke vještine se nije niti trudio razvijati radi svojeg izraženog gruzijskog naglaska, pomalo je nejasno kako je Staljin uspio pomesti političku konkurenciju. U nekoj mjeri se svakako radilo o tome da su njegovi politički protivnici bili neobično naivni. Kada se član Politbiroa Nikolaj Buharin u privatnom razgovoru požalio Kamenjevu da je Staljin intrigant, njegov stav je ubrzo postao poznat Staljinu. Buharin je brzopleto zaključio da ga je Kamenjev izdao. U stvari se radilo o tome da su obojica bili prisluškivani.

Nakon pobjede nad „trockistima“, Staljin postaje samostalni vladar Sovjetskog saveza te može pokazati svu raskoš svojeg organizatorskog i liderskog talenta. On to odlučuje napraviti nasilnom kolektivizacijom sela, koja je još jednom oduzela svu imovinu seljacima i predala je u vlasništvo kolektivnih imanja, kolhoza. Po primitku vijesti o još jednoj zamaskiranoj rekviziciji, seljaci ubijaju stoku kako ju ne bi morali predati kolhozima. Slijedi još jedan val gladi, strašniji od bilo kakve apokaliptične vizije na lošim narkoticima. U vrijeme velike gladi početkom 30-ih godina, budući pisac Vladimir Tendrjakov prikuplja košmarne uspomene koje će zabilježiti u svojoj priči „Kruh za psa“: „U oblasnom centru, odmah pored autobusne stanice, u parku, na utabanim stazama, na prašnjavoj travi su se valjali oni koji se više nisu smatrali ljudima. Jedni su kosturi preko kojih je nategnuta tamna naborana koža, kosturi s ogromnim, pokorno svijetlećim očima. Drugi su pak napuhnuti do krajnjih granica – i kao da će svaki čas puknuti koža plave boje od rastezanja. I ponašali su se kao neljudi. Jedan je zamišljeno grizao koru s brezinog stabla. Jedan se poput hladetine razlio po zemlji, nije se micao, jedino se čulo kruljenje njegovih crijeva. Jedan je trpao smeće sa zemlje u usta. Više od svih su na ljude nalikovali oni koji su već umrli.“ Prema jednom statističkom istraživanju, 1929. godine Rusija broji 25,8 milijuna domaćinstava. Na kraju kolektivizacije, taj broj iznosi 20,6 milijuna – to jest, više od pet milijuna domaćinstava je izbrisano.

Veliki Teror

O velikom teroru, periodu čistki u SSSR-u sredine i kraja 30-ih godina prošlog stoljeća je napisano dovoljno literature da se čovjeku okrene želudac, iako postoje arhivski dokumenti koji do danas nisu dostupni javnosti. Ostaje nejasno kada se točno pojavila ideja velikog terora, iako je po prirodi staljinskog režima i stanju uma jednog malog, frustriranog bandita koji u sebi nosi veliku mržnju za čitav svijet bilo jasno da će političke čistke predstavljati konstantu u njegovoj politici vladanja. Jednim od glavnih okidača terora se smatra ubojstvo Sergeja Kirova, člana Politbiroa i rukovoditelja Lenjingradskog oblasnog komesarijata, koje se dogodilo u odajama Smoljnog instituta u Lenjingradu 1. prosinca 1934. godine. Za razliku od sivog Staljina, Kirov je elegantan muškarac snažne vilice koji prekrasno vlada vještinom javnog govora. Da ne bude nesporazuma, Kirov je običan gad, savršeni kotačić u mašineriji kojemu ne smetaju slomljene ljudske sudbine dok god se kotačić vrti. On javno hvali čekiste koji su u dno Bjelomorsko-baltijskog kanala utabali više od stotinu tisuća života. Poznata anegdota govori o tome kako je na 17. Kongresu Komunističke partije 1934. godine Kirov izabran u CK partije s istim brojem glasova „za“ kao i Staljin, ali daleko manjim brojem glasova „protiv“. Ako je suditi po kratkoj povijesti šizofrenih čistki u vrhu partije, Kirov je 1934. godine predstavljao tipičnu metu Staljinovih intriga. Međutim, Kirov nije ubijen radi Staljinove taštine, već radi ljubomore izvjesnog partijskog aparatčika Leonida Nikolajeva. Nikolajevu je u to strašno, gladno i sivo vrijeme išlo sasvim dobro s izuzetkom jednog detalja: Kirov mu je veselo jahao po supruzi Mildi Draule, crvenokosoj djelatnici odjela statistike oblasnog komiteta partije. Kada mu je Nikolajev 1. prosinca 1934. godine ispalio hitac u potiljak, to nije bio samo proizvod slučajnosti (Nikolajev nije očekivao da će tog dana naletjeti na Kirova) i njegove ljubomore, već i želje da ubojstvom visoko rangiranog partijskog rukovoditelja uđe u povijest poput svojeg idola, čelnika revolucionarne grupe iz sredine 19. stoljeća „Narodna volja“ Andreja Željabova.

Nakon ubojstva, Nikolajev tvrdi da je djelovao sam. To ne odgovara Staljinu. Pojavljuje se lik Marije Volkove, doušnice NKVD toliko opsjednute urotama i kontrarevolucionarnim kružocima da je završila u ludnici. Nakon ubojstva Kirova, Staljin osobno razgovara s Volkovom. Reći da je ideja o korištenju ubojstva Kirova za raspravu s izmišljenim urotnicima nastala u razgovoru Staljina s duševnom bolesnicom je vjerojatno nategnuto, ali ne previše. Dva dana nakon ubojstva Kirova, na svjetlo dana izlazi zlokobna rezolucija Centralnog izvršnog komiteta i Savjeta narodnih komesara „О izmjenama postojećih kazneno-procesualnih zakona saveznih republika“. Postupci protiv „terorističkih organizacija“ se od tada imaju voditi najduže deset dana, optužnica se okrivljenima uručuje dan prije suđenja, koje se provodi bez sudjelovanja stranaka. Žalbe nisu dopuštene, a najstroža mjera kazne (strijeljanje) se izvodi odmah po izricanju kazne. U sovjetskoj administrativnoj mašineriji počinje masovna histerija. Uvode se limiti za strijeljanja po regijama. Lokalni partijski čelnici brzo shvaćaju o kakvoj je paklenoj igri riječ te počinju zahtijevati da se limiti povećaju argumentacijom koja zvuči otprilike ovako: „Imajući u vidu značajno onečišćenje oblasti desno-trockističkim pan-mongolskim i kulačko-bjelogardijskim elementima… molimo CK SKP(b) da nam odobri dopunski limit za prvu kategoriju [eufemizam za grupu koja podliježe strijeljanju, op.a.] u Irkutskoj oblasti od četiri tisuće.“ Odobrenja molbi za povećanje limita krase potpisi niza visokih partijskih dužnosnika, između ostalog Staljina, Molotova i Kaganoviča. Počinju montirani politički procesi protiv Kamenjeva, Zinovjeva, Buharina. Zinovjev, visoki pokrovitelj lenjingradskog terora u vrijeme građanskog rata, iz zatvora piše Staljinu: „Ja dolazim do takvog stanja da dugo i intenzivno gledam na portrete Vas i drugih članova Politbiroa u novinama s mišlju: rodni moji, pogledajte u moju dušu, zar ne vidite da više nisam Vaš neprijatelj, da sam Vaš dušom i tijelom, ja sam shvatio da sam spreman napraviti sve kako bih zaslužio oprost, milost…“ Nikakva pisma više ne pomažu. Od 1966 deputata na „pobjedničkom kongresu“ partije 1934. godine, 1108 je izgubilo život u čistkama. Za to vrijeme Staljin pokazuje smisao za humor koji je mogao izrasti samo u mračnoj provaliji sociopatske duše. Čelnik stranke koja je došla na vlast putem podrivačke aktivnosti financirane njemačkim novcem montira procese protiv partijskih kolega u kojima ih optužuje za… špijunažu. Tako je partijski bankar Jakov Ganjecki zajedno sa suprugom i sinom uhapšen 1937. godine te osuđen na smrt kao špijun i trockist. Sud je počeo 26. studenog u 11:30, a završio u 11:45. Do kraja dana, Ganjecki je bio mrtav. Oni sretniji završavaju u radnim logorima. U Moskvi i Moskovskoj oblasti 1938. godine djeluje 30 zatvora, osam radnih logora, devet seoskih radnih logora i četiri logora za maloljetnike.

Život na slobodi nije bio puno lakši. 1927. godine je donesen zakon o „samonaseljavanju,“ prema kojem je svaki vlasnik stana imao pravo useliti sustanare po svojem izboru tijekom tri tjedna. Nakon tri tjedna, stambena uprava popunjava slobodna mjesta po svojem nahođenju. Dio stanova je očišćen direktivom „O ograničenju prebivanja osoba ne-radničkih kategorija u nacionaliziranim domovima,“ kojom se odgovarajuće kategorije stanovnika Lenjingrada jednostavno iseljavaju bez obzira na vlasništvo stanova. Pojavljuje se kategorija ljudi lišenih bilo kakvih prava, „lišenaca“. Za njih nema posla, oni nemaju pravo glasa, njihova djeca nemaju pravo na školovanje, u nekim slučajevima ih izbacuju iz bolnica. Na temelju ovakvih zakona i direktiva, samo 1933. godine je iz Lenjingrada iseljeno 80.000 ljudi. S druge strane, u Lenjingrad stižu izbjeglice sa sela u bijegu od gladi. Ljudi žive po ulazima. Vlasti izdaju naredbu da se svi ulazi navečer zaključavaju. Početkom tridesetih godina, prosjek površine natkrivenog životnog prostora po stanovniku Moskve iznosi 4,5 kvadratnih metara. U uvjetima prenapučenosti i dijeljenja stanova s nepoznatim ljudima, vijesti o novom valu borbe s ideološkim neprijateljima sovjetske vlasti uzrokuju paralizirajući strah od doušnika. Socijalna slika se mijenja na načine koje vlast nije predvidjela – nakon masovnih hapšenja i strijeljanja, ogroman broj djece ostaje bez roditelja, povlači se po sirotištima i domovima daljnje rodbine. Kriminal među maloljetnicima raste tolikom brzinom da SovNarKom spušta dobnu granicu za punu kaznenu odgovornost do 12 godina. Drugim riječima, djecu od 12 godina koja počine teška kaznena djela je sada moguće strijeljati.

Kao što je često slučaj s fanatičnim pokretima, u redovima nove političke vrhuške je licemjerja bilo na bacanje. Uostalom, službena partijska politika se toliko često mijenjala da bi zbunila i najlojalnijeg sljedbenika. Do uvođenja Nove ekonomske politike (NEP) 1922. godine, privatno poduzetništvo se smatralo apsolutno neprihvatljivim. Nakon pet godina relativnih poduzetničkih sloboda, NEP je završio konfiskacijom bankovskih računa i uvrštavanjem pojma „nepman“ na popis najgorih uvreda. To nije smetalo istaknutim boljševicima i njihovim obiteljima da vode život tipičnih buržuja, s izletima u inozemstvo i stanovanjem u izoliranim zdanjima s nizom posebnih usluga za posebne stanare. Radi životnog stila koji odgovara zapadnim aspiracijama, partijski lideri kod inozemnih posjetitelja ostavljaju dojam sasvim običnih ljudi. Brojni zapadni intelektualci će zamrljati svoju reputaciju pisanjem hvalospjeva sovjetskoj vlasti te ostati zabilježeni kao naivčine koji su dopustili da ih šarmira Staljinova jednostavnost. Dok su na jugu Rusije ljudi umirali od gladi, dramaturg George Bernard Shaw je posjetio Moskvu, porazgovarao s drugom Staljinom, proslavio svoj rođendan te nakon povratka izjavio kako je u Moskvi pojeo najbolju večeru u svojem životu. H.G. Wells je također promašio „zicer,“ i to čak u dva navrata. Nakon prvog posjeta Rusiji u jeku građanskog rata i gospodarskog sloma, Wells je intervjuirao Lenjina te napustio Kremlj sa zaključkom kako komunizam, unatoč Marksu, može biti izuzetno kreativan. Prilikom sljedećeg posjeta Kremlju 1934. godine, Wells je razgovarao s daleko zlokobnijim kreatorom degeneriranog i šizofrenog društva te ponovno nije primijetio ništa sumnjivo – nakon dugog razgovora o gospodarstvu, socijalizmu i klasnom pitanju, Wells nije vidio zlo u Staljinu. Iako socijalizam po definiciji nije mogao uživati popularnost u SAD, neki američki diplomati su u Sovjetskom savezu vidjeli samo sretne radnike i nasmijanu djecu. Na kraju krajeva, čak i ljudi kojima je vrlo dobro poznato kako se živjelo u Sovjetskom savezu su opravdavali diktaturu nesposobnih dvojkaša tvrdnjom kako neki narodi nisu sazrijeli za demokraciju, već im je za organizaciju iole smislenog postojanja na Zemlji neophodna čvrsta ruka.

Takvu poziciju je bilo malo teže opravdati nakon što je ta čvrsta ruka izložila desetke milijuna nevinih ljudi bijesu Wehrmachta, koji je u lipnju 1941. godine duž granice sa Sovjetskim savezom nesmetano rasporedio oko tri milijuna vojnika bez ikakvog odgovora sovjetskog vojnog zapovjedništva. Iako je i sam vodio dvostruku igru te pripremao invaziju na Europu nakon što se zapadni imperijalisti poubijaju (o tome nema nikakve dvojbe – Staljin je o tome otvoreno govorio na partijskim plenumima), Staljin je iz nekog razloga odlučio vjerovati Hitleru, s kojim je 1939. godine na obostrano zadovoljstvo u kratkom i ugodno trijumfalnom ratu raskomadao Poljsku. Sovjetskog agenta Riharda Zorgea, koji je iz kontakata s njemačkim veleposlanikom u Japanu saznao točan datum i vrijeme napada Wehrmachta na SSSR, Staljin je pismeno poslao u „je.enu mater,“ a Ministar unutarnjih poslova Laurentij Berija je zagrmio kako provokatore poput Zorgea treba „pretvoriti u logorsku prašinu“. Desetljećima nakon apokaliptičnog sukoba, u ruskom društvu se stidljivo počela pojavljivati obeshrabrujuća spoznaja da se rat između Staljina i Hitlera vodio za pravo ubijanja i maltretiranja sovjetskih građana. Gubitak dvadeset i sedam milijuna života (postoje i daleko više procjene) je gurnuo rusku dušu još dublje u melankoliju, ali istovremeno legitimizirao Sovjetski savez u trenutku kada je čitava zemlja bila na putu da se pretvori u međunarodno izolirani arhipelag gulag. Nažalost, Drugi svjetski rat je predstavljao i konačan raskid s društvom koje je postojalo prije Oktobarske revolucije, jer je malo tko iz tog vremena doživio svibanj 1945. godine. Sovjetski savez je sada bio naseljen gotovo isključivo ljudima koji su rođeni i odgojeni u sovjetskoj kulturi, punim strahopoštovanja prema vlasti, pijeteta prema strahovitim gubicima u ratu i paranoje od vanjskih neprijatelja.

Nakon smrti Staljina u ožujku 1953. godine, novi Generalni sekretar, priprosti Nikita Hruščov, našao je dovoljno ljudskosti da napusti sustav zasnovan na masovnim represijama. Hruščov je iskoristio 20. Kongres partije za osudu kulta ličnosti Staljina i zločina njegovog represivnog aparata. U Sovjetskom savezu se i nakon Staljinove smrti sjedilo u zatvorima u neljudskim uvjetima, ali je intenzitet ideološke histerije spušten ispod razine koja je vodila u samouništenje. Hruščov je u tom smislu tragičan lik, jer je došao na korak do ukidanja institucije bogova kao takve, ali se umjesto toga ograničio na skidanje samo jednog od njih.

1950. godine, više od polovine stanovnika Moskve je živjelo u komunalnim stanovima ili barakama. Do odlaska Hruščova s vlasti 1964. godine, u Rusiji je više od 54 milijuna ljudi preseljeno u stanove jednostavne, modularne konstrukcije, takozvane „Hruščovke“. Pet godina kasnije, taj broj je narastao na čak 127 milijuna. Međutim, Sovjetski savez ne bi bio Sovjetski savez da su svi sektori gospodarstva bili efikasni kao stanogradnja. U nastojanju da „stigne i prestigne“ Ameriku, Hruščov je dao nalog da se proizvodnja mesa utrostruči. Jedan od rezultata ovog poziva je takozvano „Rjazanjsko čudo,“ fantastičan skok u proizvodnji mesa u rjazanjskoj regiji pod rukovodstvom Prvog sekretara oblasnog komiteta Larionova. Međutim, kako bi ispunio i premašio zadanu normu, Larionov je isisao sve resurse iz svoje oblasti, dao poklati rasplodne bikove, potrošio lokalni budžet na kupnju stoke iz Kazahstana koja je prilikom pretovara za izvoz deklarirana kao rjazanjska. Nakon što je opustošio rjazanjski stočni fond i oblasni budžet, Larionov je udostojen zvanja heroja socijalističkog rada, što ga po svoj prilici nije pretjerano razveselilo jer se uskoro propio i završio život samoubojstvom. Posljedica kampanje „stizanja i prestizanja“ Amerike je bio deficit mesa i jaja te posljedični rast cijena, ali izdanja časopisa „Ogonjok“ iz tog vremena su bila ispunjena slikama nasmiješenih seljaka i radnika. Bez obzira na stanje na terenu, sovjetska vlast nije imala niti najmanju namjeru izgubiti propagandni rat.

S obzirom na horor iz kojeg je nastao, život u Sovjetskom savezu se u drugoj polovici 20. stoljeća činio donekle pristojnim. Na kraju krajeva, SSSR je zabilježio barem jedno zavidno ostvarenje u području tehnologije – prvi let u svemirsko prostranstvo Jurija Gagarina, nakon čega se iznad zemaljske atmosfere ubrzo uzdignula Valentina Tereškova kao utjelovljenje potpune emancipacije žena u plemenitom socijalističkom društvu. Potpunim uklanjanjem religije iz javne sfere, SSSR se u velikoj mjeri riješio iracionalnosti koja opterećuje i mnoga naprednija društva. Unatoč vječnoj oskudici, – riječ „deficit“ je predstavljala neizbježni lajtmotiv sovjetske stvarnosti, – u SSSR-u se moglo pronaći nekoliko urbanih centara koji su odisali uglađenošću i ostavljali dojam dobro organiziranog socijalnog organizma. Međutim, čelični stisak ideologije i dalje nije popuštao. Ne samo da se mantra o skorom ostvarenju komunizma uporno reciklirala kao u stanju bunila, već je čak i naznaka kritike socijalističkog društva ili ironije u najsofisticiranijoj formi bila dovoljna za višegodišnju zatvorsku kaznu. Autori Andrej Sinjavski i Julij Daniel su bili prve javno poznate osobe kojima je u post-staljinskom vremenu suđeno za antisovjetsku agitaciju. Julij Danijel, inače nositelj medalje za hrabrost iz Drugog svjetskog rata, izazvao je bijes vlasti svojom novelom „Govori radio Moskva“ u kojoj sovjetska vlast na 24 sata čini ubojstvo legalnim, velikodušno prepuštajući zakon u ruke građana (scenarij sumnjivo sličan filmu “The Purge” iz 2013. godine s Ethan Hawkeom). Na kraju krajeva, komunizam je u Lenjinovoj teoriji trebao završiti potpunom demokratizacijom snaga reda i zakona, ali u noveli Danijela je ta ideja dovedena do apsurda. Vlast koja iskazuje ovakvu vrstu povjerenja u narod je u stvari sadistička i poremećena, a niti narod u romanu Danijela nije u puno boljem stanju. Umjesto milijuna u Hollywoodu, Danijel 1966. godine zarađuje pet godina zatvora. Njegova supruga Larisa Bogoraz u to vrijeme upoznaje svojeg sljedećeg supruga, izvjesnog Anatolija Marčenko, koji je upravo odsjedio šest godina (termin „sjediti“ u zatvoru – za razliku od nama uobičajenog „ležati“ – nastao je radi režima u ruskim zatvorima, gdje preko dana nije dopušteno ležati) i razmišljao o načinu kako zapapriti sovjetskoj vlasti. Marčenko je prvi puta uhapšen 1958. godine, kada se našao u blizini masovne tučnjave na gradilištu termoelektrane u Kazahstanu. Bijegom iz zatvora i pokušajem prelaska granice Marčenko zarađuje još šest godina logora za veleizdaju, nakon čega odlučuje napisati „Moje svjedočanstvo,“ detaljan opis nasilne svakodnevice sovjetskih radnih logora i zatvora (napomena: posljednje je gore od prvog). S obzirom na njihov senzibilitet, nije čudno što Bogoraz i Marčenko nisu imali prilike voditi skladan obiteljski život. Nedugo nakon što su se upoznali, Bogoraz je zaradila četiri godine progonstva u Irkutsku oblast za sudjelovanje u tihom protestu na Crvenom trgu protiv uvođenja sovjetske vojske u Čehoslovačku 1968. godine, na kojem se okupilo svega osam ljudi. Poslije izdanja „Mojih svjedočanstava,“ životopis Marčenko se sastoji iz niza hapšenja i zatvaranja koji završavaju štrajkom glađu i smrću Marčenko 1986. godine, na samom početku Perestrojke. Divljačke metode nasilnog hranjenja povezuju Marčenka s tisućama drugih zatvorenika i prognanika, među kojima se našao i fizičar Andrej Saharov, jedan od stvaratelja sovjetske hidrogenske bombe. Saharov se zamjerio vlastima svojim istupanjem protiv vojne invazije na Afganistan, čime je zaradio progonstvo u Gorki (današnji Nižnji Novgorod). Kao javnu osobu s ogromnim zaslugama pred domovinom, Saharova je bilo puno teže zatvoriti ili potpuno ušutkati. Vlasti su njegove štrajkove glađu rješavale prisilnom hospitalizacijom i nasilnim hranjenjem, pri čemu su dostojanstvenom starijem gospodinu davali na izbor želi li da mu se cijev za hranjenje ugura kroz lijevu ili desnu nosnicu. Ovu travestiju je krajem 1986. godine prekinuo telefonski poziv Generalnog sekretara Mihaila Gorbačova. Saharov je nakon oslobađanja poživio još svega tri godine.

Perestrojka je za mnoge predstavljala gorku pilulu otriježnjenja, jer se gotovo preko noći ispostavilo da za progonstva, zatvaranje i maltretiranje milijuna ljudi nije bilo nikakvog razloga. Pišući osvrt na posljedice novele „Govori radio Moskva“ svojeg kolege u nevolji Julija Danijela, Andrej Sinjavski je kipio od bijesa: „… Danijela su otkrili, uhapsili i dali za to djelo pet godina logora strogog režima kao posebno opasnom državnom neprijatelju. A danas tu kriminalnu novelu čitaju na radiju… Za što smo mi tada sjedili [u zatvoru, op.a.]? I radi čega se na procesu protiv nas pjenio tužitelj Oleg Temuškin, koji je danas anđeo perestrojke?“ Za odgovore na takva pitanja nije bilo vremena, jer se SSSR raspadao u gospodarskoj agoniji. U očajničkom pokušaju da spriječe potpisivanje novog saveznog dogovora između sovjetskih republika, konzervativni partijski funkcioneri uz podršku KGB-a u kolovozu 1991. godine organiziraju državni udar, izoliraju Gorbačova na Krimu i objavljuju o uvođenju izvanrednog stanja. Na ulicama Moskve se okuplja ogromna masa ljudi koja jasno daje do znanja da im takav scenarij ne odgovara. U scenografiji se ponovno pojavljuju oklopna vozila, ali ovog puta se na jedno od njih penje Boris Jeljcin, prvi demokratski izabrani predsjednik Ruske sovjetske federativne socijalističke republike, i proglašava prevrat nezakonitim. Uzurpatori vlasti su ubrzo uhapšeni, a 8. prosinca 1991. godine predstavnici Rusije, Bjelorusije i Ukrajine potpisuju Dogovor o osnivanju Saveza Nezavisnih Država koji objavljuje kraj postojanja SSSR. Savjet republika Vrhovnog savjeta SSSR, nedavno osnovani gornji dom Vrhovnog savjeta SSSR, 26. prosinca izglasava deklaraciju o prestanku postojanja Sovjetskog saveza. Kao jedan od rijetkih političara spremnih na žrtvu visokog rejtinga, Boris Jeljcin pokreće bolne tržišne reforme koje dovode do sukoba s Kongresom narodnih deputata, institutom zakonodavne vlasti čiji su predstavnici izabrani još u sovjetsko vrijeme. Jeljcin 21. rujna 1993. godine potpisuje Odluku br. 1400 o postepenoj ustavnoj reformi u Ruskoj Federaciji koja ukida Kongres narodnih deputata i saziva izbore za Federalni parlament Ruske Federacije. Stalni predstavnici Kongresa izglasavaju impeachment Jeljcina, na što Jeljcin nalaže da im se isključi voda i struja. Pristalice Kongresa počinju gomilati oružje i eksploziv te šalju lojalne jedinice u televizijski centar Ostankino. Tamo ih dočekuje paljba iz oružja odreda specijalne policije „Vitez“. Vidjevši da je vrag odnio šalu, Jeljcin poziva tenkovske jedinice u grad i nalaže napad na Bijeli dom u kojem su se nalazile pristalice Kongresa. Nakon kratke kanonade i uvjeravanja od strane zapovjednika specijalnih jedinica, Jeljcinovi protivnici prelaze iz zdanja parlamenta u pritvor. U sukobima na ulicama Moskve je poginulo preko 130 ljudi.

Jeljcinova epoha, „razuzdane devedesete,“ predstavlja vrijeme koje je ostavilo ogroman trag na ruskom mentalitetu. Posvemašnji banditizam i reketarenje, divlja privatizacija (iz tog vremena je ostala poznata izreka, „u dućanu nema ništa za kupiti, ali je zato moguće kupiti dućan“), devalvacija 1998. godine i dva Čečenska rata su stvorili dojam kako raspad Sovjetskog saveza nije donio ništa dobro. Jeljcin je borbu za svoj drugi predsjednički mandat jedva dobio (neki kažu da je Jeljcin u stvari izgubio predsjedničke izbore 1996. godine, ali njegov protivnik Genadij Zjuganov, predsjednik preporođene Komunističke partije Rusije, odustao je od zahtjeva za ponovno prebrojavanje glasova u sumnjivim okolnostima), radi čega je ostao dužan veliku uslugu nekolicini novih ruskih oligarha u čijim rukama se po nekim procjenama nalazilo i do 50% ruskog gospodarstva. Poznata pod neformalnim nazivom „semibankirščina“ (sedam bankara), ova grupa je uključivala poznate gospodarske muževe poput Mihaila Fridmana, Borisa Berezovskog i Mihaila Hodorkovskog. Posljednji je poznat po sudskom progonu kojeg je protiv njega pokrenuo Jeljcinov nasljednik, bivši direktor Federalne službe bezopasnosti Vladimir Putin.

Unatoč brojnim nagađanjima o stvarnim razlozima njegovog odlaska i zakulisnim igrama Putina, Jeljcinov odlazak nije bio neočekivan. Između prvog i drugog kruga predsjedničkih izbora 1996. godine, Jeljcin je pretrpio srčani udar i jedva se dovukao na inauguraciju. Gospodarska kriza 1998. godine i gnojna čečenska rana kroz koju su istekle ogromne količine ljudske krvi sigurno nisu doprinijeli Jeljcinovom oporavku, a da ne govorimo o tome kako je već i traumatski raspad SSSR-a mnoge javne djelatnike pospremio u bolnicu ili u grob. Posljednjeg dana 1999. godine, Jeljcin neočekivano objavljuje da napušta mjesto Predsjednika Ruske Federacije te vršiteljem dužnosti imenuje Premijera Vladimira Vladimiroviča Putina.

Pored stupanja na scenu „Piterskih“ (grupe činovnika i dužnosnika pravosudnih organa porijeklom iz Petrograda), ustoličenje Putina je predstavljalo revanš velikodržavne ideologije koja sumnjivo nalikuje sovjetskoj. S obzirom da je sadašnja generacija ljudi u ruskoj političkoj eliti rođena, odgojena i obrazovana u sovjetskom sistemu, ovo ne bi trebalo čuditi. Fetiš velike i vojno moćne države s krajnje ciničnim birokratskim aparatom i pravosuđem je duboko ukorijenjen u podsvijesti ruskih političkih djelatnika i činovnika. Ruska politička elita je trenutno zauzeta grozničavom izgradnjom tabua, od ruske državnosti i pravoslavne vjere do sovjetskog nasljeđa i nedodirljivih heroja Drugog svjetskog rata. Ministar kulture Ruske Federacije Vladimir Medinski je otvoreno priznao kako je povijesni narativ bitniji od povijesnih činjenica. Pitanja gospodarskog razvoja su izbrisana s dnevnog reda, demokratizacija je nemoguća, a gomilanje bogatstva na političkom vrhu predstavlja garanciju otpora bilo kakvim liberalnim promjenama i posljedičnom propitkivanju porijekla imovine. Što god mislili o Putinovoj vlasti, činjenica je da rusko gospodarstvo puzi nimalo zavidnim tempom, što se ponovno najviše odražava na regijama udaljenim od najvećih političkih i gospodarskih centara. U Rusiji je i dalje rasprostranjen fenomen neodgovornog, zapuštenog i očajnog čovjeka koji traži utjehu u najdostupnijim sredstvima, što obično označava alkohol. Pijanstvo nije isključivo ruska pojava, ali se malo gdje mogu pronaći ljudi koji radi neimaštine za potrebe opijanja kupuju supstitute poput tekućine za pranje kupaone ili tonika za kosu. Sredinom prosinca 2016. godine, u Irkutsku je 78 ljudi umrlo od trovanja koncentratom za pranje kade „Bojarišnik“ nakon što je proizvođač umjesto etilnog alkohola u osnovu proizvoda ulijevao metilni. Reportaža nezavisnog kanala Rain TV o ovoj tragediji je završila tužnim zaključkom: „Što je Rusija? Ledena pustinja po kojoj hoda izmučen, neželjen i izgubljen čovjek.

Postojanje lucidnog i šarmantnog kanala kao što je Rain TV govori da to ipak nije istina.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s