Mit o “crvenom oktobru”

Danas i đaci u osnovnim školama znaju da se životna djela šampiona dogmatskih ideologija ne mjere istim metrom kao životi običnih ljudi. Planine ljudskih leševa i porušene civilizacije ne govore o kriminalnoj prirodi fanatika, nositelja svakojakih „dobrih vijesti“ i nasilnih reformatora, već o veličini njihovih zamisli. Ukoliko stvari ponekad izmaknu kontroli te završe masovnim pokoljem i koncentracijskim logorima, nema razloga za brigu: uvijek će se pronaći dovoljan broj apologeta koji će ustvrditi kako je uzrok eksplozije nasilja u tome što je društvo prije pojave nadahnutog vizionara toliko zabrazdilo u reakciju da je situacija zahtijevala pomalo ishitrena i nesavršena rješenja. Bez obzira na bogati arsenal sličnih logičkih konstrukcija, viđenje boljševičkog državnog udara u listopadu 1917. godine kao progresivnog događaja koji je ukidanjem klasnog društva osigurao emancipaciju radnika i pravednu raspodjelu društvene imovine graniči s halucinatornim stanjima koja čovjeka čine opasnim za okolinu.

Legenda o pravednom ustanku ruske radničke klase krajem 1917. godine predstavlja grubu ideološku podvalu u skladu s marksističkom interpretacijom povijesti kao klasnog sukoba koja zanemaruje dvije važne činjenice. Prvo, Oktobarska „revolucija“ 1917. godine predstavlja tek tužan epilog Februarske revolucije, koja je ostavila vlast u rukama istaknutih predstavnika IV. saziva ruskog parlamenta i označila početak prekratkog perioda do tada neviđenih političkih sloboda: ne samo da se u sastavu privremene Vlade u periodu između Februarske i Oktobarske revolucije našlo mjesta za predstavnike radikalno lijeve Socijal-demokratske radničke partije i stranke Socijalista-revolucionara, već se u veljači 1917. godine pojavila potpuno odvojena struktura vlasti u vidu stotina mjesnih „savjeta“ vojnih i radničkih deputata gdje su svoj legitimitet našli i ljudi koji su otvoreno istupali za uništenje bilo kakve države te u konačnici pretvorili ovaj institut u štab paravojnih formacija. Drugo, Oktobarska revolucija je predstavljala klasični vojni udar s upadom malobrojnih naoružanih jedinica u sjedište vlade, preuzimanjem komunikacijske i prometne infrastrukture i pljačkaškim pohodom na banke, pri čemu ideologija nije igrala nikakvu ulogu. Čak niti vojnici koji su provodili ili pasivno podržavali boljševički prevrat u većini slučajeva nisu mogli znati kako će se situacija razvijati nakon uklanjanja Privremene vlade, a boljševički lideri su o svojim pravim ciljevima ionako lagali ili su preuzimali popularne programe drugih partija kad god im se to činilo oportunim.

Da su boljševici imali vremena za organizaciju svečanog prijema povodom osvajanja vlasti u listopadu 1917. godine, kao jednog od počasnih gostiju bi svakako morali pozvati posljednjeg predsjednika Privremene vlade Aleksandra Kerenskog. U zlokobnoj i uzvišenoj atmosferi masovnih demonstracija u veljači 1917. godine, Kerenski je nastupio poput heroja revolucije, preuzevši odgovornost za razvoj situacije u okolnostima u kojima bi se ljudi nježnijih živaca bez odlaganja uputili prema najbližem međunarodnom željezničkom kolodvoru. Međutim, kada je u srpnju 1917. godine preuzeo mjesto predsjednika Privremene vlade, Rusija se već nalazila u bezizlaznom položaju. Nakon što je ushit Februarske revolucije izvjetrio, Rusija je počela shvaćati da se padom monarhije ništa bitno nije promijenilo: vojnici su i dalje ginuli u ratu iz kojeg vlada nije mogla izaći radi obaveza prema saveznicima, vojska je bila u gorem stanju nego početkom godine, a opći izbori za parlament još uvijek nisu bili raspisani. Ulični neredi i prilično slobodno shvaćanje discipline u vojnim garnizonima su gurnuli glavni grad prema anarhiji, pa je prvo reagirala desnica pod vodstvom Vrhovnog zapovjednika ruske vojske generala Lavra Kornilova, koji se tijekom ljeta 1917. godine jedva suzdržavao od vojne intervencije protiv Petrogradskog savjeta radničkih i vojnih deputata. Iako je prilično jasno da su u početku djelovali usuglašeno, Kerenski je u jednom trenutku Kornilova shvatio kao prijetnju te u stanju krajnjeg nervnog rastrojstva izveo politički zaokret za 180 stupnjeva kojeg niti puno snažnija institucionalna mašinerija ne bi izdržala. Boljševici nisu mogli vjerovati svojoj sreći kada je Kerenski pozvao radnike Petrograda na obranu od regularnih vojnih jedinica i podržao nekontrolirano dijeljenje oružja u organizaciji Petrogradskog savjeta. U poplavi proturječnih proglasa i organizirane boljševičke agitacije, korpus kojeg je general Kornilov poslao na Petrograd je izgubio volju za intervencijom prije nego što je stigao do glavnog grada, koji je konačno prepušten stihiji. Jedina olakšavajuća okolnost za Kerenskog je činjenica da u kolovozu 1917. godine nije mogao pretpostaviti da bi vlast mogla pasti u ruke boljševicima. Lider boljševika Vladimir Ilič Uljanov – Lenjin se u to vrijeme skrivao od vlasti u Finskoj, a budući organizator Crvene armije Lev Davidovič Bronstein – Trocki je sjedio u petrogradskom zatvoru.

Svega dva mjeseca kasnije, u nestvarno mirnoj atmosferi apatičnog Petrograda, boljševici u noći s 25. na 26. listopada po julijanskom kalendaru privode kraju gotovo neprimjetni državni udar zauzimanjem Zimskog dvorca u kojem su se nalazili dezorijentirani članovi posljednjeg sastava Privremene vlade. Rušenje vlasti se odvija tijekom radne srijede, dok po Nevskom prospektu po svakodnevnom rasporedu voze puni tramvaji i kočije, a trgovci i činovnici obavljaju svoje uobičajene poslove. Junkeri zaduženi za sigurnost Zimskog dvorca besciljno hodaju oko zgrade, besposleno sjede ispod vratiju ili igraju lovice po prostranom trgu ispred zdanja. Nekoliko bojažljivih okršaja u unutrašnjosti dvorca tijekom noći završavaju hapšenjem rezigniranih ministara Privremene vlade. Američki novinar i boljševički simpatizer John Reed nakon prevrata ulazi u napušteni ured gdje su ministri bespomoćno čekali da budu svrgnuti i nalazi zaboravljeni papir s prekriženim početkom besmislenog javnog poziva na zaštitu Privremene vlade ispod kojeg je dodana dokona crtarija. Kerenskog tog dana nije bilo u uredu, jer je napustio Petrograd u uzaludnom pokušaju da povrati vlast uz pomoć vojne jedinice koju je dva mjeseca ranije proglasio prijetnjom demokraciji.

S oktobarskim prevratom nastupa vrijeme koje prvi ruski dobitnik Nobelove nagrade za literaturu Ivan Bunjin naziva „trijumf bezobraznika“. U fanatičnoj misiji temeljitog rušenja svih postojećih društvenih institucija, boljševicima nikakve civilizacijske norme nisu predstavljale svetinju. Ljudi su lišavani imovine i života po kratkom postupku, ogroman teritorij je bez borbe prepušten Nijemcima, a čitava zemlja je gurnuta u građanski rat koji je Rusiju koštao četiri puta više života od Prvog svjetskog rata. Ubrzo se pokazalo da radi ostvarivanja maglovitih fantazija o uspostavljanju komunističkog društva nije dovoljno slomiti državne institute, već je neophodno nasilno izmijeniti samu ljudsku prirodu. A nakon što je ljudska priroda slomljena, čemu se gnjaviti s komunizmom kada je moguće zamahnuti na daleko primamljiviji cilj – uspostavu totalitarne vlasti? Uostalom, mogućnost održivog komunističkog društva je opovrgnuta prije nego što je komunizam imao prilike zaživjeti u praksi: njemački ekonomist Hermann Gossen (1810-1858), poznat po uvođenju koncepta granične koristi, istaknuo je očiglednu činjenicu kako „predložena centralna uprava… zadužena za raspodjelu raznih zadataka i njihovo nagrađivanje, ubrzo bi uvidjela kako je preuzela zadatak čije rješavanje daleko prevazilazi sposobnosti ljudi.“ Komunizam bi stoga tek zamijenio jednu vrstu ekonomske nepravde drugom, bez ikakve garancije da bi ranije zakinute klase u novom sistemu bile zaštićene od izrabljivanja. Čak i kada bi bilo moguće ostvariti ekonomski pravednu komunističku utopiju, zajednica ljudi s životima koje neki birokrat nepodnošljivo uredno dijeli u kvote rada, odmora, konzumacije dobara i kulturnog uzdizanja bi zasigurno implodirala od ugrađene dosade.

Vladimira Iliča Uljanova – Lenjina, čovjeka koji je na vlast mogao doći samo u ranije opisanim okolnostima političkog kaosa, nije zanimala nikakva pozitivna društvena promjena niti blagostanje pojedinaca. Bez shvaćanja ove osnovne činjenice nije moguće razumjeti niti jedan aspekt takozvane profesionalne djelatnosti ovog ciničnog političkog teoretičara. Lenjin je bio tek jedan od bezbrojnih ljudi koji su smatrali kako stvarnost mora odgovarati njihovim vizijama, a ukoliko te vizije nije moguće realizirati, tim gore po stvarnost. On se nikada nije trudio objasniti na koji bi način komunizam učinio ljude sretnima, a komunistička ideologija koja je poslužila opravdanjem oktobarskog prevrata i posljedičnog bratoubilačkog rata je bila tek nešto razrađenija od prosječnog mesijanskog kulta, s metafizičkom komponentom napumpanom do razine tabua i praktičnom vrijednošću koja se kretala oko nule. Neopravdano prisvojivši nesreću nebrojenih pokoljenja izmučenih radnika i seljaka koji su za njih predstavljali tek sirovinu, boljševici su radi osobnih frustracija gurnuli milijune u smrt, glad, neimaštinu i diktaturu. Ako je u njihovim redovima u početku bilo romantičara koji su bili iskreno uvjereni da rade na dobrobit čovječanstva, oni su se ubrzo skrušeno ispričali i napustili vrlo novo društvo ili su još neko vrijeme naivno vjerovali kako je moguće naći kompromis s masovnim ubojicama, sve dok nisu strijeljani u roku nekoliko sati od prvostupanjske administrativne odluke bez mogućnosti žalbe ili bačeni u radne logore na deset godina bez prava na komunikaciju sa svojim najbližima.

Bez obzira da li povodom stogodišnjice Oktobarske revolucije namjeravate spustiti zastave na pola koplja ili potrošiti sate na besmislenu raspravu o veličini političkih ideja balzamiranog sociopata, priča o listopadu 1917. godine u Petrogradu će vas naučiti da nikakvi bogovi niti povijesne zakonitosti ne postoje. U trenutku kada se Rusija nalazila bliže ostvarenju demokratskog društva nego ikada, vlast je nasilno preuzela šačica političkih diletanata koja je veći dio svojeg odraslog života posvetila banditizmu, sektaškim obračunima i dokonom teoretiziranju o društvenoj pravdi koje nikome osim njih nije priskrbilo niti jedan topli obrok. Njihov vođa je bio trećerazredni politički teoretičar bez ikakve reputacije, njihova ideologija nije bila jasna niti članovima samog vrha marginalne podzemne partije, a njihov dogovor s njemačkom vladom o financijskoj i logističkoj podršci u zamjenu za podrivačku djelatnost u Rusiji je u ratnim uvjetima predstavljao čin veleizdaje koji je ostao bez odgovarajućih sankcija isključivo zahvaljujući neoprostivoj rastresenosti Privremene vlade. Boljševici su smatrani tolikim autsajderima da je njihov državni udar u desnim političkim krugovima pozdravljen kao dobrodošao šamar otriježnjenja liberalnim snagama, svinjarija kratkog vijeka koja će konačno izazvati odgovarajući odgovor vlasti. U listopadu 1917. godine niti sami boljševici nisu vjerovali da će se održati u sedlu, a kamoli da će njihova avantura završiti grotesknom ironijom na račun stotina milijuna ubijenih, zatvorenih, izmučenih i prognanih ljudi tijekom desetljeća vladavine do tada neviđene smjese marksizma, kulta ličnosti i panzer-komunizma. U tom smislu je povijesničarima teško priznati dvije stvari. Prvo, da u osnovi katastrofe povijesnih razmjera stoji jedan bizaran događaj kojeg većina stanovnika Petrograda nije niti primijetila i čije posljedice niti jedan profesionalni povjesničar ne bi bio u stanju predvidjeti. Drugo, da razlog iz kojeg nas februar 1917. godine privlači daleko manje od oktobra leži u našoj fascinaciji iracionalnim nasiljem u kojoj se naziru obrisi skrivene težnje za samouništenjem. Između revolucija koje označavaju kraj nasilja i onih koje ga započinju, posljednje će uvijek privlačiti daleko više pažnje.